Saturday, November 5, 2011

Dan iz nezaborava (III) - 102. krug i nova percepcija jeseni u Beogradu...



Scena iz performansa "Milena je zauvek promenila beogradsku jesen - 102!" u Knez Mihailovoj ulici, 5.11.2011.


Bilo je potrebno skupiti mnogo hrabrosti, zgusnuti sve ideje u jasan koncept. Verovati u njega i slediti ga. Bilo je potrebno prilično smelosti pratiti Milenu u Beogradu danas... kada se breme nerazumevanja, ravnodušnosti i medikoriteta uplelo u sve kutke i ulice koje je nekada volela. Ipak, snaga susretanja svetlosti koju nam Milena uvek pruža kao podstrek i odlučnost u nameri da pokažemo da je ona prisutna, da postoji i da usmerava, prevagnula je nad pomešanim osećanjima nedefinisanog straha, nelagode, neizvesnosti od rezultata i ushićenosti.
Danas, na svoj 102. rođendan, pogrešno postavljena, skrajnuta i pomalo zaboravljena, Milena se prošetala Beogradom... Neobično, tiho i ponosno. Bilo je nekako svečano i umirujuće. Još jedno njeno čudo - mala pobeda. Važna. Ljudi su je videli. Mnogi su je prepoznali. Promenila je sliku ove posve neobično blage i darujuće jeseni. Dala joj je novu svežinu, zakoračivši sigurno u bistrinu raskošnog kolorita. Prošla je ulicama ovog grada, ostavljajući za sobom zvuk kotrljanja točkića sa kofera. Objavila je smireno da je tu i da se putovanje nastavlja.
Danas, danas je bilo manje beznadežno. Čak mi se učinilo da se u jednom trenutku osetilo strujanje onog dobro poznatog duha slobode, o kome su ispričane velike i male priče. Do danas sam bio ubeđen da su takve priče prerasle u legendu koje ćemo se samo sa setom sećati. Ipak, danas me je pokolebala. Počeću da verujem da je moguće osloboditi taj duh, naravno uz dugu i mučnu borbu. Hvala, Milena!


Scena iz performansa "Milena je zauvek promenila beogradsku jesen - 102!" u Hajd parku na Senjaku,
5.11.2011.


Danas smo krenuli u 103. krug sa dobrim vetrom u leđa, koji je prostrujao nesmetano beogradskim ulicama. Još jedno malo, ali vredno čudo... vredno početka ka povratku vere. Zasad se nikako pretvorilo u sićušno i neugledno možda. Ipak, srećan sam što je taj mali i nesigurni pomak začet baš ovog petog novembra, na dan kad sam zauvek promenio percepciju jeseni u ovom gradu. Na tvoj dan, Milena. Na dan kada je u pepeo poleteo bez dužeg premišljanja njegov weltschmerz. Na dan iz nezaborava na tvoj dolazak i njegov odlazak. Susreli ste se u 36. krugu, ali to je već druga, posebna priča. Danas sam shvatio da su vaše borbe istinski vredele. Danas sam odlučio da nastavim svoju borbu. Koračaćemo zajedno, baš kao danas. Jesenje odluke i podvizi nameću produbljenu odgovornost prema sebi i prema onima sa kojima deliš, sa kojima se razumeš bez dodira u prazno poglavlje priče o osrednjosti koja, srećom, nikad nije bila naša polazna tačka za susretanja.


Scena iz performansa "Milena je zauvek promenila beogradsku jesen - 102!" u Knez Mihailovoj ulici,
5.11.2011.


Treba istrajati. Treba umeti potrajati do sledećeg petog novembra. Voleo bih da me i tada uporno i iznenađeno sunce probudi, da se uveli javorov list bez predumišljaja strmoglavi na moj rever i ostane tu kao znamenje jednog nezaboravnog dana kada ću moći slobodno i potpuno rasterećeno da uzviknem usred jutarnje tišine, razbijajući tako ponovo poneku glupu i ograničenu konvenciju neustrašivim ćutanjem i beskrajno otvorenim pogledom, da uzviknem na ulici do pucanja predrasuda u glavama prolaznika koje susrećem, da uzviknem mirno i manje beznadežno u svojim mislima: "Srećan ti nastavak trajanja, Milena!"



Scena iz performansa "Milena je zauvek promenila beogradsku jesen - 102!" u Knez Mihailovoj ulici,
5.11.2011.

"Milena & The Invisibles" - Moji najbliži saradnici i učesnici projekta, Slavica Jovanović, Kostandin Dimitrijević i ja u Hajd parku na Senjaku - na kraju performansa,
5.11.2011.

Friday, November 4, 2011

Sutra - dan u kome si zauvek promenila jesen - 102!



Sutra, 5. novembra, isteći će 102. godina otkad je Milena svojim rođenjem i prvim postojanjem zauvek promenila jesen, makar za one koji to umeju da vide... Sutra je taj dan.





Sutra ćeš se ponovo prošetati
ulicama ovog grada.
Lišće će ushićeno
šuštati od tvojih nevidljivih koraka.
Sutra ćeš opet hodati ulicama ovog grada
u kome si zametnuta u zapećak periferije,
u neuglednu uličicu
koja nosi tvoje ime.
Sigurno neki njeni malobrojni stanovnici
uvek psuju u sebi ili naglas
kada moraju da napišu to predugačko ime
ulice neke žene za koju nisu ni čuli,
popunjavajući kojekavke formulare.
Tužni, mali ljudi...
Nisu oni krivi.
Niko im nije rekao. Nigde nisu videli.
Ni čuli.


Sutra ćeš ostaviti drugačiju, osveženu
sliku jeseni gradu koji te je zaboravio.
Bez griže savesti. Ravnodušno.
Ne stoji istrošeni dvogodišnji plakat
sa tvojim likom još uvek na istom mestu,
u centru grada,
kako bi bio dobro čuvana uspomena i počast
tebi.
Bledi to platno u senci
od nemara, ravnodušnosti
i hroničnog skretanja pogleda u drugu stranu
hiljade ljudi koji tuda prolaze svakog dana.
Nije neka uteha,
ali sam ja uvek spreman da te pogledam u
oči...
Umorne i prašnjave, ali i dalje duboke do nepregleda.

Sutra je naizgled običan dan.
Odlasci na pijacu, šetnje po parkovima i pored reke.
Susreti, kupovine...
Gledanja na sat... jer sve te aktivnosti
imaju ograničeno trajanje,
jer moramo požuriti dalje?!


Ipak, sutra je tvoj dan.
Sutra će te možda videti.
Biće zbunjeni, začuđeni i sumnjičavi.
Možda će te ismevati,
ili samo skrenuti pogled u drugu stranu.
Neće te razumeti.
Tužni, mali, polusvetski ljudi.
Srećom,
iskrašće se iz te rulje
i poneki iskreni osmeh u prolazu,
a možda će neko zastati i da te pozdravi.

(Parco Ducale, Parma, septembar 2011.
Ispred Palazzetto Eucherio Sanvitale, gde je održana izložba Mileninih dela 1989. godine)

Sutra ćeš ponovo koračati ovim gradom
koji ti izgleda nije oprostio
nezaustavljivost tvog putovanja,
izbrisavši te iz svog tajnog šifrarnika slavljenih.
Sutra,
na tvoj dan,
i dalje te neće biti na televiziji,
tvoja pesma se i dalje neće čuti,
tvoje reči će i dalje ćutati.
Tvoje slike će i dalje biti zarobljene
tamo gde ih kriju i nonšalantno prisvajaju,
iako ti pripadaš svima!
Tamo one blede pod prašinom neznanja i nerazumevanja.
Tamo gde još uvek nisu istinski dokazali da te zaslužuju.


Ali sutra,
dok prepodnevno sunce
bude prikrivalo sve nedostatke jeseni,
ocrtavajući kulminaciju njenog
raskošnog kolorita,
koji je i u tebe utkan,
ti ćeš se tiho prošetati
ulicama grada koji te je ostavio
na cedilu zaborava.
Pokazaćeš svima da postojiš.
Da si tu.
Da si otpočela novo trajanje.
Da se putovanje nastavlja bez obzira na prepreke i tuđe granice,
kroz neobična susretanja svetlosti.
Umorno i prolazno lišće
ipak će umeti da prepozna
tvoje korake.
Šaputaće svečano i šuštaće tiho
zajedno sa vetrom.
Prepoznaće te i prigrliti ponosno.

(Parco Ducale, Parma, septembar 2011.)

Sutra ćeš nečujno i neobično
proći ulicama ovog grada.
Ja ću te slediti,
spreman da se borim
za tvoje novo trajanje.
Mi ćemo biti tu sigurno.
Uz tebe.
Sutra,
u koje želim da verujem danas,
da će biti manje beznadežno.
Kao što nas ova jesen danima
ostavlja bez daha
u dosluhu sa upornim suncem
i neodlučnim vetrom,
pokušavajući da istraje i potraje
baš ovakva kakva je,
da komešanje kišobrana
ne pokvari savršenu
sliku koju je sazdala slučajno i nepromišljeno
u danima miholjskog leta.
Sliku koju ćeš ti sutra zauvek promeniti
dodajući joj boju,
koju ni preteća kiša
ni prezrivi pogledi
neće nikada uspeti da speru.
Boju tvoje prisutnosti,
koju smo sazdali zajedno,
namerno i promišljeno,
juče,
u snazi naše nevidljivosti,
juče,
dok smo razmišljali o
drugačijem sutra
kada ćeš konačno prohujati
ulicama ovoga grada,
za koga još nije kasno
da te prigrli bez zadrške.
Sutra ujutru putovanje se nastavlja.
Sutra će biti manje beznadežno.
Sutra je tvoj dan!



* Fotografije iz Parme predstavljaju delić specifičnog vizuelnog opusa koji je jedan od rezultata projekta - eksperimenta "Mileninim tragovima - Susretanje svetlosti u italijanskom kontekstu", o čemu sam već pisao i o čemu ću još pisati jer projekat nije završen. Ove dve fotografije nastale su u njegovoj trećoj fazi, na trećem putovanju u Italiju, početkom septembra ove godine. Na njima su kofer-instalacija i "Minijature pogleda u pokretu", o kojima će tek opširnije biti reči na blogu.

Wednesday, September 21, 2011

Crtica iz noćne beležnice (2) - dan kada je uzleteo njegov weltschmerz...



Taj weltschmerz (veltšmerc) nije ni njegov ni moj. Oslobodio se samovoljno iz pepela, nečujno osvanulog na tragu sećanja na njene ruke kojima je te noći konačno sagorela svoj mesec i pokrila se nekom drugom, novom tamom pod kojom i dalje stvara kroz boje i reči nepoznate ovoj stvarnosti.
Nije taj weltschmerz bio njegov... ali je vremenom izrastao u novi, neodvojivi deo njegovog koda. Sve dok i on svoj mesec nije sagoreo poslednji put, povlačeći svoje tonove u neku drugu muziku nečujnu u ovoj stvarnosti...


Tamo su se sreli. Ona i on. Ti si volela moj weltschmerz... Najzad je uspeo da podeli sa njom tu konstataciju ili možda pitanje. Tamo su se konačno sreli. Iako nije znao da ju je nosio u svojim pesmama.
A meni je ostao taj perfidni, svevidljivi, a opet tako intiman i mali, weltschmerz koji nije moj. Čuvam ga. Iz sve snage pokušavam da ga zadržim, ali ga opet i bodrim da ode. Dok se borim da stvaram - nepoznat i nečujan za sebe i za ovu stvarnost što samu sebe izjeda u beskrajnom umnožavanju.
Ne. Nije moj, ali je postao deo mene. Čuvam ga i bodrim, i protiv njega se borim dok me on hrabri i tera da stvaram dalje... da razbuktim sećanje na njega. Na nju. Dok i ja jednom ne sagorim svoj mesec do pepela iz koga će se samovoljno osloboditi taj plavi weltschmerz u kome će se začeti ljubičasto zrno njenog novog postojanja.
Nije taj stidljivi, dihotomni weltschmerz bio ni njegov ni moj... Već samo njen... Urezan duboko u mrežu zastave od ljubičastog tila... To je njen lični weltschmerz. Dali su mu drugo ime. Iz drugog, novog sveta. Piše se melanholija, a šapuće se MILENA! Šapuće se glasno, sa istim zamagljenim, dubokim pogledom ka bezizlazu. Boli podjednako snažno, ali sa nadom da će se jednog dana pretvoriti u svoj početak... u golu ideju, lišenu svake svesti o svojoj snazi i raznovrsnoj i zahtevnoj drugosti.
Nije taj sićušni i tužni weltschmerz bio ni njegov, niti je još uvek moj... samo me vodi polako i zadovoljno ka njenoj svetlosti... jer razumem šta želi da mi kaže. Nosim tajnu poruku ispisanu na požutelom komadiću papira, čvrsto zgužvanom u ruci. Puštam ga da me muči i smejem mu se iza leđa... Znam mu novo ime! I plava slova i nečujno dozivanje i nesigurne šapate! Siguran sam da sam na pravom putu. Ne bojim se trena kada će me ona dočekati. I on će biti tamo. Gledaćemo sa čudnim iščekivanjem u koga će se tiho utkati to novo zrno, kome to neće pripadati, kome će se to odupirati, koga će usisati u sebe nemilosrdno taj postnatalni weltschmerz iz pepela mog skončalog meseca.
Naravno da to nije bio moj weltschmerz, ali sam ga pratio do kraja, jer sam mu potpuno pripadao. Smejao sam mu se u lice, dok sam mu šaputao drugo ime.
Ona me je dočekala prekrivena sasvim nepoznatom tamom, mirnom i jasnom. Nisam morao da kažem ništa. U onom istom, davno ispisanom kutku mora on je već pevao. Uzela nas je za ruke i pokazala nam put ka onoj strani stvaranja. Rekla nam je kako ovde mesec ne postoji, kako je na svom izdisaju bio jasno crven i u potpunom sazvučju sa punim krugom u kome se oduvek prikazivao u stvarnosti koja je ostala za nama.
Znali smo dobro da to nije ni njegov ni moj weltschmerz, ali je svako svoje ljubičasto zrno novog trajanja nežno čuvao u svom unutrašnjem džepu od nedovršene pesme. Znala je to i ona, mnogo pre nas. Zato je sa sigurnošću čekala naš dolazak. Uplela se vešto među naše pesme, pomešala zrna, obojila reči, izbrisala i najmanje naznake rime. Sada smo svi u jednoj pesmi dovršeni i povezni. I on je tu, odjekuje kroz njene tišine i ćutanja. Taj sićušni, neuništivi weltshmerz. Sada je i njegov i moj. U zoru ćemo se zajedno izdići iz nepoznatog pepela, zarobljeni u zvuku pesme, velike, daleke, neobične pesme, koju je samo ona umela da sklopi i isprati u beskonačno sazvučje nemih pogleda koje će razumeti tek oni što će doći posle nas, posle sveta kakav smo napustili. Bićemo srećni jer nikada nije kasno da se razume poruka, jer smo imali čitavo strpljenje ovog bezvremena da čekamo u kutku koji je ona odavno sazdala, da budemo shvaćeni u svome istrajavanju da taj čuveni nepripadajući weltshmerz u stvari krije nadu koju treba umeti osloboditi. Ona nas je tome naučila. Zato ni ovde ne prestajemo da stvaramo dok čekamo... Dok nam i poslednja pesma ne istekne iz peščanog sata koji ne meri vreme, već količinu mesečevog pepela.
A iza leđa nam se i dalje smejao, tiho i samo za sebe. Mora da čuva pribranost. Sutra rano ponovo uzleće da nekoga izmuči i nadahne. Taj svemogući, plavi i perfidni weltschmerz.
Nikada nije bio ni njegov ni moj... a mi smo mu se tako lakoverno prepustili. Zauvek. Umeli smo da pročitamo njegovo drugo ime. Da ga vičemo u sebi, jasno i bez glasa.
Na drugoj strani tama je očuđujuće nadahnjujuća i smirujuća. Nema povratka. Niti je iko od nas uopšte i pomislio na to. Osmehujemo se blago i nehajno jer znamo da ćemo čekati dugo i ne bojimo se budućnosti. Uostalom, zašto bismo se bojali nečega što ovde ni ne postoji? Samo u dnu moga zamagljenog pogleda i dalje tinja malo i tiho sećanje na onaj crveni mesec. Ali to je dobar znak. I ovde nas sećanja podstiču na stvaranje. Kaže nam da sviće tamo gde nas više nema. Pogledali smo se ćutke. Gledali smo svoje odraze u mladom i vrelom pepelu. Ovde nema povratka jer nema koraka. Treperi samo pesma koju vi ponekad uspete da čujete dok sanjate. Samo pesma koja se upravo sprema da uzleti.


Svanulo je. Letnji vazduh je samo ujutru svež i pun nade. Daje neophodnu snagu da se proživi još jedan dan na ovom svetu. Mladi sunčevi zraci otkrivaju tragove neke neobične prašine pepeljastih nijansi. Kada gazite preko tih tragova, jureći grčevito u neminovnosti novog dana, zastanite makar na trenutak i oživite jedno malo, zametnuto sećanje na nekog ko je na drugoj strani. To što vam zaiskri u očima kao odsjaj od neobične svetlucave prašine, to je njihovo čekanje, dugo, ali lako i mirno. Bez zapitanosti. To je naše čekanje.
Ponekad, u rano jutro, vazduh miriše na čežnju. Miriše na neuništivi weltschmerz. Treba zastati na trenutak. Samo udahnuti duboko. Razliva se pesma po jutarnjem nebu. Konačno je uzletela. Valjda će neko umeti da pročita poruku. Valjda će neko opet voleti taj weltschmerz. Razliva se pesma po jutarnjem nebu. Kakav radostan dan...



Wednesday, August 10, 2011

Priča o Pesmi (1)

Ovo je link za audio verziju pesme u formatu mp3 :

Miodrag Kovačević & Friends - Bruceremo la luna/Sagorećemo mesec

Pesma iz filma "MILENA" Muzika: Miodrag Kovačević
na poeziju MILENE PAVLOVIĆ BARILLI
aranžman: Kostandin Dimitrijević, Milen Zlatanović, Milan Prokop, Miodrag Kovačević



Bio je to jedan od onih trenutaka kada moj najbolji prijatelj i ja sedimo u omiljenom kafeu, pijuckamo neobične kafe i razmišljamo. Naglas. U sebi. Bio sam prilično zamišljen tog dana, i moj prijatelj je znao da me je obuzela neka velika ideja. Jeste, tada sam već nedeljama razmišljao o tome da oživim Mileninu poeziju, davno zametnutu, verovatno namerno i sistematski. Pitao sam se kako je približiti ljudima danas, kada je sve drugačije, kada se malo čita, a posebno poezija. Muzika je moj život, to sam oduvek znao. Zašto onda tako vanvremenskim idejama, rečima, ne bih podario muziku. Bilo bi to potpuno pionirski, sasvim drugačije i veće od nas samih. Radovao sam se i bojao istovremeno. Nisam bio spreman da to još kažem naglas. Da se ne bi istopilo i nestalo. Kao i pregršt ranijih ideja koje su bile velike i prave, ali nisu prešle put do konačnog odredišta - do realizacije. Kosta je pitao o čemu toliko razmišljam. Rekao sam mu bojažljivo da bih želeo nekako da oživim Milenine pesme. Već je znao kakvu sam zamisao ohrabrio da se širi i raste u mojoj glavi. Znao je sasvim dobro. Pitao me je zašto ne bih pravio muziku na njenu poeziju i konstatovao kako bi to bilo zaista sjajno i kako bi ipak doprlo do ljudi, bar do onih koji bi umeli da prepoznaju tu emociju. Hvala, prijatelju, što si to rekao naglas i pomogao mi da shvatim da u tom podvigu ne bih bio usamljen i da je to vredno svakog truda. Tako je počelo, kao i svi moji podvizi, veliki i mali, uz podršku i učešće najbližih prijatelja, ali i stranaca koji, na tom putu neobičnog susretanja ideja i stvarnosti stvaranja, postanu prijatelji - svih onih koji razumeju moj put otkrivanja Milene, onih u koje sam uspeo da utakam vredan zrak njene svetlosti. Sada je nosimo zajedno. Istinska sreća. Jednostavna i inspirišuća. Bilo je to proleća prošle, 2010. godine.

Prvi put sam Mileninu poeziju čitao sa trinaest godina i otad sam joj se povremeno vraćao, dok konačno nije postala neodvojivi uzor i podsticaj za moje dalje stvaralaštvo. Ideja o muzičkom čitanju i oblikovanju Milenine poezije nastala je iz moje snažne potrebe, ali i rešenosti da je tako blisku i veliku, a zlonamerno negde davno zametnutu, osvetlim ljudima na zanimljiv i prijemčiv način, ali beskompromisno u smislu umetničkog kvaliteta i u poptunom sazvučju sa Mileninom izvornom estetikom i poetikom, bar prema svom doživljaju. Kako njena poezija odiše bogatom sugestinovšću, jer je očigledno stvarana iz snažne potrebe da se podele lični usudi i teret života kakav je vodila, a ne iz neke karijerističke promišljenosti i dokazivanja, izuzetno je pogodna za sintezu sa muzičkim aspektom, te u takvoj novoj formi može brže, a ipak i dublje dopreti do onih čiji će deo ona i postati kroz takav komunikativni proces. Pesma „Bruceremo la luna/Sagorećemo mesec“ vrlo se vešto sama nametnula kao prva za muzičko čitanje, upravo zbog otvorene sugestivnosti, ali i zbog prilično kompatibilne ritmike izvornog rukopisa na italijanskom jeziku i srpskog prevoda. Pesma me je duboko dotakla jer iz nje izranja duboki poziv na promenu kroz tihu, kreativnu borbu, na okupljanje sličnih i nevidljivih u noći bez svetlosti meseca, jer samo se tada nesmetano stvara, a svakodnevica mučnog nepripadanja samo tada nestaje. Ova pesma u sebi nosi gotovo manifestni pečat takve nove, a opet večne borbe umetnika za mesto u vremenu u kome stvaraju, uprkos svojoj iskonskoj nesrećnoj suštini zbog svojih naprednih i vanvremenskih ideja. Milena ipak svoj mesec nije uspela da sagori, iako se borila do kraja. Bila je prilično usamljena u toj borbi. Danas, kada pokušavamo da damo nova čitanja njenoj neprolaznoj ideji i viziji umetnosti dolazeći do istomišljenika pravim i neobičnim putevima, u istoj smo borbi, ali nas ima više, a Milena nam je ostavila snažnu i jasnu svetlost koju treba da čuvamo, pronosimo i prenosimo po svetu i vremenu sadašnjem i budućem, jer tamo je njeno mesto već utvrđeno.

Ideja o višejezičnoj interpretaciji pesme potiče od samog izvora – Milenine višeslojne kompleksnosti, kako multimedijalnog pristupa umetnosti tako i njenog dvojnog porekla i poliglotskog kosmopolitizma. U osnovnoj i vodećoj vokalnoj deonici pesme smenjuju se stihovi na italijanskom i srpskom jer je bilo vrlo važno ispoštovati Mileninu originalnu zamisao da pesmu napiše na italijanskom, ali da bi lakše doprla do naše publike, važno je bilo dodati i srpski prevod. Na kraju, srpski je bio i njen maternji jezik. Ovaj bilingvizam u glavnoj deonici predstavalja i večni dualizam koji je oduvek bio deo Milene, obeleživši sve njene aspekte, sa kojim se borila i od koga je pokušala da pobegne, možda baš otišavši u SAD i tamo završivši svoj put. Naglo i suviše rano. Otuda i hor koji se javlja pred kraj pesme na engleskom jeziku, kao treća dimenzija koja odjekuje i prevladava dihotomiju italijanskih i srpskih reči. Kao Milenina tiha i krhka pobeda nad dvojstvom. Stih „We will burn the moon“ se kao magična mantra ponavlja, stvarajući utisak blage gradacije u auditivnoj dinamici, najavljujući početak novog vremena u kome se mehanički ritam uništenja i prolaznosti suštinski ne menja, već samo dobija novi oblik i drugačije zvučanje. Prolaznost našeg sveta jeste konstanta po sebi, ali je njena forma i pojavnost podložna promeni koju diktira konkretno vreme sadašnje koje upravo taj ritam osluškuje i prati. Takođe, prateća horska deonica je na engleskom jeziku kao odraz sadašnjice u kojoj se osnove opšte međuljudske komunikacije najčešće i najlakše susretnu u upotrebi tog jezika u svim njenim oblicima - i standardnim i savremenim.

Vrlo je važno napomenuti da sam koristio jedan od dva Milenina prevoda pesme na srpski jer smatram da je to najpravednije. U tom kontekstu takođe smatram da Milenina poezija zaslužuje nove, savremene prevode s obzirom na činjenicu da je u svim svojim kreativnim aspektima bila ispred vremena, a prevodi koji danas postoje, uz sve dužno poštovanje prevodiocima, ipak su malo arhaični, ponegde čak nespretni i ne sasvim u dosluhu sa srpskim jezikom. No, to je već sasvim druga tema i drugi projekat. Prevodi nekih pesama koje je sama beležila pronađeni su osamdesetih godina u jednoj njenoj svesci i taj rukopis je objavljen kao dodatak u ranijem izdanju njene poezije, s kraja devedesetih. Naravno, ponegde sam izvršio inverziju u redu reči zbog uklapanja u ritmiku glavne vokalne deonice. Posebno mi se čini zanimljivim mali antonimski obrt koji sam napravio u izboru prevoda italijanskog glagola sciogliere, čija su izvorna značenja odrešiti, odvezati, pustiti, istopiti. Naime upotrebio sam prvu Mileninu verziju prevoda pesme u kojoj je ona taj glagol prevela blago antonimski – sačuvati. Dakle, „da sačuvamo snove...“. Međutim, takav obrt i ishod u dnu svog vidljivog i konkretnog semantičkog polja otkriva filozofsku nit koja vešto i suptilno obavija ovo jezičko poigravanje. Opet, jer je to neodvojivi deo Mileninog kompleksnog koda, pojavljuje se dualizam – naizgled dva suprotstavljena značenja, potekla iz dva poptuno autohtona jezička sistema, objedinjeni su u pesmi istom melodijom, stvarajući tako novi, sveobuhvatniji, pomirljiviji pogled uronjen u filozofiju malog ljudskog života i velikog trajanja njegove prolaznosti, gotovo dijalektički. Suprotstavljena polazišta se u krajnjem rezultatu ukidaju muzičkim objedinjavanjem i postaju jedno koje oslobođeno treperi kroz glavnu melodiju. Tako postaju deo jedne autentične i neponovljive celine – u početku rezultat Milenine promišljene igre ili slučajne greške, to nikada nećemo saznati. Na kraju, nije ni važno šta se zapravo desilo pri njenom prevodu jer nam je ostala ova skrovita zanimljivost kao još jedan znak snažne potrebe da se prevaziđe dvojstvo – svesno ili nesvesno. Ono danas postoji i muzičkom nadgradnjom je dobilo novu dimenziju razumevanja i širi krug poruke koju krije ili prenosi. Ako samo bolje promislimo, snove ćemo najbolje SAČUVATI ako ih odrešimo, oslobodimo, pustimo da nađu puteve ostvarenja ili stramputice raspršenosti i nestajanja.

Ova pesma se sama nametnula lako i u trenutku kada sam konačno bio siguran u pravi odabir, ona je već počela treperavo titranje po žicama, podsećajući me na mehanički ritam naše prolaznosti koji nas zavarava tako skladnim i melodičnim otkucajima. Kao kad noć odzvanja tihom koračnicom koja nas nagoni da krenemo dalje i pratimo njen ritam nemi i bez sumnje u tamu u koju nas vodi. Jer treba sagoreti mesec. Treba stvarati. Treba se boriti. Dobro sam razumeo tu melodiju, u mislima sam pevušio njenu poruku. Krenuo sam odmah, obrisao prašinu sa dirki i počeo da sviram i pevušim prve taktove: „Bruceremo la luna per completare le notti...“...



Ko mi se pridružio u daljem stvaralačkom procesu, kako on izgleda, kako je proteklo snimanje pesme u studiju i snimanje za film „Milena“ sa zaokruženjem u snimanju spota, otkrićete u budućim pričama o Pesmi. Ovo je tek kraj prve. Tek kraj jednog neobičnog početka.


Tuesday, July 5, 2011

Crtica iz noćne beležnice (1)


(scena iz performansa, Parco Ducale, Parma, april 2011.)

I noćas sagorevam mesec...
Dobro si me naučila.
U ovom veku to je
nova veština tihe borbe
u kojoj si nas okupila,
posula plavim i ljubičastim perjem
onih davno slomljenih krila.
Posle duge, polarne noći
neuračunljivo upornog, punog meseca
uspeli smo da opstanemo
pod krugom tvoga nauma
samo mi koji nismo alergični
na ustajalo, obojeno perje.

I noćas me preplavljuje osećanje
potpune usamljenosti na ovom svetu
koji se od pregršt neprihvatanja
i nagomilanih, gorkih predrasuda
sklupčao u sebe samog
i samo što ne pukne od ravnodušnosti.
Čak ni u sopstvenoj astralnoj projekciji
ne vidim onog drugog sebe.
Onog koji sanja ispočetka.

I mesec već polako dogoreva
u svojoj nevidljivosti.
Mi se izgubljeni pronalazimo u našoj.
Iskonski nametnutoj.
Ipak uspevamo da ga sagorimo do kraja.
poslednjim pokretima
misli,
poteklih van kategorije vremena,
na ovom nam svetu poznate.

Potpuni mrak.
Nema straha.
Samoća je sasvim utihnula.
Još jedan početak
otvorio je neobično miran prostor
za slatki nemir stvaranja.
To smo hteli?
Prsti su se razleteli po tastaturi
da bi sustigli hiljadu raspršenih misli
i uhvatili samo jednu pravu ideju
koja će me voditi kroz ovu noć,
čijeg se kraja ne bojim.
Dočekaću ga budan
i srećan
jer sam opet bio
zamalo brži od čuvenog i neumoljivog ritma,
onog o kome si ti pisala,
onog o kome ja pevam.

(scena iz performansa, Parco Ducale, Parma, april 2011.)

A sledeće noći
okupićeš nas ponovo,
i ponovo ću biti potpuno sam,
sagorećemo ponovo isti mesec
sa nadom da će ta jedna, prava ideja
umaći zauvek prolaznosti kakvu smo
sazdali i spoznali ovde,
da će u svom pobedničkom plesu
stvoriti nove titraje
u čije smo ponavaljanje
nečujno utkani
i gde
sa novom vidljivošću
zadovoljno i lako
sagorevamo iznova
neki mali i neugledni, krhki mesec.
Kao dete
što iz dosade
krišom pali drvce šibice
koje poraženo
broji poslednje
trenutke do prelaska u pepeo
na pragu naše drugosti.
Tamo gde nas strpljivo
očekuješ.
Tamo gde su susretanja svetlosti
potpuno drugačija.


Tuesday, June 28, 2011

We Will Burn The Moon - putovanje se nastavlja - uvodne beleške i video rad





Pored očiglednog predstavljanja pesme „Sagorećemo mesec/Bruceremo la luna“ u jednom izmenjenom obliku, jer je izvedena uživo i akustično u prirodi, u drugačijem aranžmanu, sa melodikom i na engleskom umesto srpskog, ovaj video rad pruža i vrlo kratak, ali zanimljiv i upečatljiv uvid u drugi deo projekta „Susretanje svetlosti u italijanskom kontekstu“ koji sam sa svojim prijateljima realizovao u drugoj polovini aprila ove godine u Parmi, Sijeni, Firenci i Veneciji.

Susretanje svetlosti se nastavlja vrlo uspešno. Razvilo se u jednu veliku, neobičnu istraživačko – putopisnu priču u čijem fokusu je i dalje komunikacija dva stvaralačka opusa, jednog u nastajanju, drugog u procesu reafirmacije i nadgradnje kroz nova semantička polja. Ovaj drugi, Milenin opus svakako je i dalje presudno polazište i faktor uticaja na formiranje ovog prvog, mog skromonog opusa, koji je još na početku. I ovog puta, istraživanje i produbljivanje međusobne povezanosti ova dva umetnička pristupa odigralo se u italijanskom prostornom i duhovnom kontekstu, s obzirom na njegov izuzetan uticaj na Milenino stvaranje. Ideja od koje smo krenuli na prvo putovanje Mileninim italijanskim tragovima i korenima, da u njenom delu, potpuno autentičnoj celini bez komparacije, postoji posebna, intimna percepcija Italije, predstavljena višeaspektno, razvijala se u međuvremenu dalje, nakon distanciranog sagledavanja prošlogodišnjeg eksperimenta i pravljenja video rada o tome. Ta početna ideja je tokom perioda pauze postala samo pokretački deo jednog čitavog kompleksnog idejnog koncepta, koji ću uspeti u celosti i na pravi način da otkrijem, definišem, opišem i sagledam kada budem pristupio završnoj fazi ovog drugog eksperimenta, kada snimljeni i sav drugi materijal, napravljen u pomenutim italijanskim gradovima, bude dobio konačni oblik koji kao takav može biti predstavljen zainteresovanoj publici.

Video rad ima i jednu reminiscentu tačku koja se odnosi na scene mog performansa na mostu Ponte Pietra u Veroni prošlog leta. Ovo prisećanje na prošlogodišnji multimedijalni eksperiment stavio sam u video kako bih naglasio postojanje kontinuiteta i nemerljiv značaj svake faze, svakog dela, svakog eksperimenta koji su samo fragmenti jedne posve drugačije celine, koja se neprekidno izgrađuje i osmišljava. Odabrao sam baš performans u Veroni jer je intimno za mene to bio jedan od najupečatljivijih momenata u dosadašnjem performativnom delu istraživanja Milene.

Ovaj drugi deo projekta bio je svakako bolje i podrobnije isplaniran. Svi performansi su snimani, a izvođeni su po već ranije utvrđenoj koncepciji, što nikako nije ugrozilo ili umanjilo njihovu živost i životnost u samom trenutku izvođenja, niti je sputalo njihovu prirodu, već je u značajnoj meri doprinelo međusobnoj komunikaciji učesnika i dalo prostora za smislene samostalne improvizacijske momente, koji su performansima dali dovoljnu i suptilno zaokruženu dozu nepredvidivosti krajnjeg rezultata. Pored ranije korišćene pokretne instalacije, ovoga puta obogaćene većim brojem reprodukcija Mileninih slika i povremenim dodavanjem nekih detalja kao što su venecijanske maske, osmislio sam i u eksperimentu koristio još dve instalacije mobilnog karaktera. Prva je kofer-instalacija, druga je „Minijature pogleda u pokretu“, vrlo neobičnog izgleda i izuzetno širokog upotrebnog dijapazona i vizuelno-performativnih mogućnosti. Ove dve nove instalacije se samo blago naziru u ponekom kadru ovog video rada i zasad još neće biti posebno vizuelno i literarno tretirane na blogu. Do pravog trenutka. Do objave konačnog rezultata.

Ovaj eksperiment se odvijao pod snažnim uticajem vizuelne, a u pojedinim performansima i konceptualne estetike spota za naslovnu pesmu iz filma „Milena“. Ta činjenica posebno raduje i ispunjava jer govori dovoljno o izuzetnom značaju filma, o njegovoj sjajnoj referentnoj budućnosti po pitanju tematike koju obrađuje, o još uvek nesagledivom i nemerljivom doprinosu u isitnskom osvetljavanju Milene kao autentične celine (jer film tek počinje svoje putovanje). Naravno, o filmu „Milena“ ću tek podrobno i iz nekoliko aspekata pisati na blogu jer to itekako zaslužuje.

I na kraju još jednog zanimljivog početka, kao i prvi, i ovaj drugi eksperiment ne bih uspeo da realizujem bez bezrezervne podrške najdražih ljudi koji su učestvovali sa puno razumevanja i želje da pruže iskren i istinski doprinos ovom projektu. Uspešnom realizacijom smo pokazali da duh zajedništva, iako u velikoj krizi i čak u odumiranju u ovom veku, ipak ponegde još uvek jasno živi i predstavlja nenarušivi oslonac za ostvarenje ovakvih poduhvata. Bila je to vrlo harmonična četvorka – Kosta, Slavica, Danica i ja. I ona. Svojom energijom nas je bodrila da istrajemo do kraja.

Treba dodati da su kadrovi samog izvođenja pesme snimljeni krajem aprila ove godine u velikom briselskom parku (Cinquantenaire ili Jubelpark). Kao što se može videti u samom video radu, odabrao sam lokaciju koja ambijentalno potpuno korespondira sa lokacajima u Italiji na kojima je realizovan eksperiment.

Budući dani doneće nam konačni rezultat ovog susretanja svetlosti i to u brojnim, različitim formama, a dotad treba mesec iznova i iznova sagorevati. Treba stvarati i ne posustajati. Treba se boriti. Putovanje se nastavlja!

„Kakvog li neobičnog putovanja!
Ni sa kim se nisam morala rastati.“

(sith iz jedne od Mileninih francuskih pesama)


Thursday, April 14, 2011

Sagorećemo mesec - pesma iz filma "MILENA"

Bruceremo la luna
per completare le notti
per sciogliere i sogni
per sospendere il respiro.
Sagorećemo mesec
da upotpunimo noći,
da sačuvamo snove,
da zadržimo dah.

I tada će igra poteći
iz dlanova naših
suvih od života.

Allora la Danza
avanzerà dalle nostre palme
secche di vita.

Nè sarà rapida
Nè lenta
Sarà sola
Come il gran compasso,
assolutamente parallela
al ritmo meccanico
della decomposizione.
(Neće biti brza
ni spora.
Biće sama
kao veliki kompas
potpuno paralelna
mehaničkom ritmu
uništenja.)


Ovu pesmu Milena je napisala 1934. godine. Pesma pripada ciklusu italijanskih pesama.


Friday, April 8, 2011

Susretanje svetlosti - italijanski eksperiment (II deo)



Grafit PRIJATELJSTVO preko puta kuće Barilijevih u Parmi

Stajati satima na letnjem suncu, biti strpljiv i čekati inspirativne trenutke da se stvori jedna slika zaustavljenog vremena. Malog i samo našeg. Velikog i njenog. Bezličnog, raspršivog i svačijeg. Bodriti me u trenucima nemira, nelagodnosti i nesigurnosti. Verovati bez zadrške, u trenucima moje najdublje sumnje u smisao, rezultat i eventualni uspeh eksperimenta. Pržiti se na letnjem suncu, biti strpljiv i čekati da nas dotakne susretanje večnih strujanja u toplom vazduhu. Pomalo slobodnom, pomalo ostarelom od vekova trajanja, ali izdrživom.


Savladavati umor i čuvati i podizati duh kada se čini da nas je i ona zametnula u neki skriveni kutak, uličicu iza velikog trga, ili možda među crvene kolonade. Možda iza neke statue u zelenom vrtu, ili pod raskošno stepenište bazilike. I kao da je privremeno prigušila svoju veliku svetlost, koju smo tamo pokušavali da pronesemo kako smo najbolje umeli. A umeli smo!
Ogoliti sebe, osloboditi svoj intimni kreativni naboj trenutka pred nagomilanim pogledima nepoznate rulje nekog prostranog trga. Uspeti savladati početnu nelagodnost ili možda čak i otići dalje od svojih uobičajenih navika u ponašanju. Žrtvovati se zbog umetnosti.
Osloboditi i pokloniti sopstvene ključeve u procesu stvaranja. Sasvim živo, autentično i ravnopravno. Beležiti svim čulima i svim pomagalima jedno novo stvaranje, dok vas miris morske lagune i vanvremenske slike zovu u drugačije avanture.



Znati ćutati. Znati reći. I to vrlo glasno i sigurno. Znati prećutati i reći kada sve nedoumice prespavaju i ne stignu da se ostvare sledećeg dana. Umeti biti prijatelj i pružiti podršku van uobičajenih ljudskih poimanja, sa svešću da tako presudno utičete na jednu sudbinu, na jedan život, nežan i ćudljiv, da raste i da se razvija. Da stvara, da konačno poveruje u sebe i u postojanje sreće.
Zameniti lake korake u pukom istraživanju zanosnih italijanskih ambijenata verom u nešto daleko veće od svih nas, od čoveka i njegovih poimanja sveta. Verovati u susretanje svetlosti, njeno i naše. Njeno i njenih italijanskih duhova prošlosti i sadašnjosti. Verovati u duboko prelamanje te neobične i okrepljujuće svetlsoti u nama samima. Verovati u njenu energiju povezivanja koja ni ovoga puta nije zatajila, koja je naš krug, najvredniji od svih koje smo zaokružili zajedno, učvrstila, utkavši u nas obećanje da će se vrteti do kraja i bez maski.

Mogli ste samo vi. Prilično lako, potpuno stvarno i sa zadovoljstvom. Želim da to znaju svi koji ovo budu čitali.



Nisam siguran da li ćemo ikada biti poptuno svesni šta nam se desilo tog jula na italijanskom suncu dihotomne naravi, koje je nas je i mučilo i oživljavalo istovremeno. Zato, po ko zna koji put: hvala. Hvala, Milena, na još jednom čudu, običnim ljudima malom i neshvatljivom. A mi, uspeli smo da uzdignemo naše malo čudo, samo retkima razumljivo i vredno do neizmerivosti, baš pod onaj oblak iznad stogodišnje crvene kuće, iznad tornja na trgu Svetog Marka, iznad ponosnog firentinskog kampanela... Tamo je na sigurnom, dok ga neko radoznalo dete posmatra i smišlja mu najrazličitija obličja, ne sluteći da to što vidi kroz prozor očevog automobila nije čarobni oblak već odraz najdragocenijeg susretanja svetlosti u istoriji neobičnih putovanja – naše prijateljstvo.
„Kakvog li neobičnog putovavanja, ni sa kim se nisam morala rastajati!“ - zaokružila je tako Milena jednu od svojih vanvremenskih pesama, za koje će se tek čuti. Magija trajanja. Magija spajanja. Putovanje se već nastavlja.



Za Kostu, Bojana i Slavicu!

Za sve vas koji ste uz mene i sa mnom na ovom putovanju ili se tek spremate da krenete; o kojima ću tek pisati, koje ću sa radošću i ponosom tek pominjati.

Za sva buduća susretanja svetlosti.

Sagorećemo mesec! Opet, jer drugačije ne umemo, jer to nam je jedini put. Usud ili srećna okolnost? Nije ni važno dok putujemo zajedno.

Wednesday, March 9, 2011

Premijera filma "MILENA"!



Premijera dokumentarno-igranog filma "MILENA", prema scenariju i režiji Čarne Radoičić, održaće se u nedelju, 20. marta, u velikoj sali Akademije 28, u 20 časova! Druga projekcija biće održana 27. marta na istom mestu i u isto vreme.
Milena počinje novi krug trajanja u novoj svetlosti!



Sunday, March 6, 2011

Dan iz nezaborava (II)

...66 godina posle...razumemo bolje, znamo više i pobeđujemo zaborav! Pronosimo svetlost i ne bojimo se onoga što dolazi. Ova godina će biti u znaku Milene!


VIII

Od dolaska mnogih voda
izbledela je glavna ulica.
Ali za nas
što ne možemo hodati
važni su samo horizonti.
U krilu svog spokoja
živećemo u miru
nepokretnog napretka.
Nećemo hteti da bolje shvatamo -
jer reči nisu po našoj ćudi.
Pobelećemo
u dnu opšte tmine
lišeni pokreta,
u tišini
dozvolićemo da spadne teret
koji smo smatrali svojim.


iz poetskog opusa Milene Pavlović Barilli (italijanske pesme)

Tuesday, January 25, 2011

Susretanje svetlosti - italijanski eksperiment (I deo)

Giardini Salvi, Vicenza
Vrtovi Salvi, Vićenca

Projektom „Susretanje svetlosti – otkrivanje italijanskog poteksta i konteksta Milene Pavlović Barilli u novom perceptivnom krugu povezanosti“ želeo sam da naglasim i sasvim konkretnim aktivnostima predočim svoj stav o tome da veliki deo Mileninih slika sadrži ono što sam oprezno, ali sasvim jasno nazvao Mileninom percepcijom Italije. Ona je svakako deo tog spoljašnjeg, dodatnog, drugoplanskog okvira i korpusa njenog jedinstvenog jezika simbola, motiva i elemenata koji oblikuju Milenin autentični izraz, ali je neizostavni deo celine, one za kojom tragam i koju otkrivam u fragmentima, od kojih mnogi već dolaze na mesto koje im suštinski pripada. Istoričari umetnosti govore o Mileninoj reminiscenciji renesanse u mnogim svojim delima, svakako u svojoj zrelijoj fazi, i to je potpuno jasno i uočljivo svim poznavaocima istorije umetnosti, posebno slikarstva. U tom smislu i po pitanju tog određenja, nemam prava, a ni dovoljno stručnosti, a i na kraju, potrebe da se ne složim sa takvim zaključkom stručnjaka. Svakako, ta odrednica mi prilično pomaže da lakše odredim sopstvene puteve otkrivanja i potvrde postojanja te jedinstvene Milenine percepcije Italije. Ozbiljno istraživanje mi tek predstoji. Ovaj projekat, svojevrsni eksperiment, jeste samo početak jednog dugog i zanimljivog puta, neizvesnog i neobičnog, jer drugačije nije ni moguće, ipak je reč o Mileni.

Piazza San Marco, Venezia
Trg Sv. Marka, Venecija

Naime, njena posebna percepcija Italije izražena je na različite načine, ali se mogu uočiti dve najprisutnije struje koje su je vodile u to svesno i namerno kreiranje takvog jednog pogleda na kulturu kojoj je i sama pripadala i u čijim je okvirima, a pod čijim je uticajima i stvarala do samog kraja. Jedan način ogleda se u ponavljanju određenih konkretnih motiva i elemenata, delova prizora, i atmosfere koju stvara izborom neobičnog kolorita. Takvo kreiranje lične percepcije prisutno je u rimsko – pariskom periodu njenog stvaralaštva (1931 - 1935) - maske, delovi starorimske arhitektonske i vajarske zaostavštine, aksesoari iz njene sadašnjice koji su pripadali tadašnjoj italijanskoj modnoj sceni. Drugi i očigledniji način kreiranja sopstvene percepcije Italije ogleda se u ponavljanju arhitektonsko – ambijentalnog prostora na kome se odvija realizacija suštinske ideje konkretne slike, a koji je autentičan italijanski; opatije koje srećemo po čitavoj Italiji, divni i nadahnjujući trgovi i jedinstveni arhitektonski stilovi ranijih i velikih graditeljskih vremena te zemlje – katedrale, gradske većnice, zvnonici, kupole, kolonade i svodovi. Da, jesu oni reminiscencija renesanse, ali s obzirom na to da su se održali i do Mileninog, a srećom i do našeg vremena, nisu li oni i njena percepcija očeve zemlje, koju je sasvim sigurno volela i to se vidi i oseća upravo u momentu postojanja njene lične potrebe da sagradi jednu potekstnu sliku, jedan kontekst kutlure sa velikim kontinuitetom, kako bi se odužila upravo takvom kulturološkom okviru za neiscrpnu inspiraciju i presudni uticaj na lični razvojni put umetnika? Na kraju, kreiranje neobične percepcije Italije dokaz je i velike ljubavi prema ocu Brunu. Upravo takvu sliku, koja nas obogaćuje iz prikrajka, iz drugog plana, uobličavajući divne suštine i glavne teme njenih dela, spoznao sam kada sam prvi put boravio u Italiji 2007. godine. Bio sam potpuno fasciniran tom vezom i tim neobičnim, ali tako logičnim otkrićem. Sve te divne prizore velikih i malih gradova koje sam tada obišao, odavno sam spazio i zavoleo, ali ne preko fotografija i televizije, jer njima nedostaje uverljivost ličnog i emotivnog momenta kakav je kod mene često presudan, već preko Milene.

Basilica di Monte Berico, Vicenza
Bazilika na Monte Beriku, Vićenca

Kada sam sa prijateljima isplanirao put u Italiju, shvatio sam da je to prava prilika da osmislim projekat koji će Milenu ponovo odvesti u Italiju onako kako to niko dosad nije uradio i pokazati koliko snažno i nedvosmisleno ona pripada i tamo. Moj pristup sklapanju Milene - velike celine, svakako je individualistički, pionirski i multimedijalan. U tom smislu, opredelio sam se za osmišljavanje i upotrebu takozvane pokretne instalacije i uličnog performansa, ili u italijanskom kontekstu – performansa trgova.

Duomo di Parma
Duomo u Parmi

Instalacija je sadržala stativ od kamere, prekriven ljubičastim tilom i dekorisan satenskim trakama u bojama koje su obeležile Milenino stvaralaštvo u parisko – rimskom periodu. S obzirom na to da je stativ tronožni, konačni i najznačajniji deo instalacije činile su tri Milenine reprodukcije, po sopstvenom izboru, povezane u trostranu prizmu. Zašto baš takav izbor i raspored elemenata? Stativ je u ovoj instalaciji u značenjskom smislu podrška savremene umetsnosti medija, a svojom tehničkom fleskibilnošću i pokretljivošću ukazuje na promenu koja se dešava u otkrivanju Milene danas. Takođe, i činjenica da je on sasvim čvrsta i logično nametnuta podloga i baza Mileninim reprodukovanim delima upućuje na izuzetan stepen kompatibilne komunikacije njenih dela sa savremenom umetnošću i novim formama, i njihovu potpunu pripadnost ovom i budućem vremenu.

Cattedrale Santa Maria del Fiore, Duomo di Firenze
Duomo u Firenci

Til se nametnuo kao materijal jer se zbog svoje mrežaste strukture često koristi za pravljenje velova koji su kao motiv prisutni u Mileninim slikama, prekrivajući lica i delove tela i stvarajući tako mistično i tajnovito dualističku zapitanost u nameru umetnice – otkriva li se njime nešto na suptilan, postupan i pomalo zavodljiv način, ili se njima sakriva, tačnije prikriva istina naše suštine od vizuelnog i taktilnog ka unutrašnjem, osećajućem, ali nesagledivom. Dakle, til, i to ljubičaste boje, jer je to moja lična asocijacija na povezanost sa Milenom, ovde je medijator između nove multidmedijalnosti i Mileninih slika, sa značenjem dileme koja tek treba da se otkrije. Dualizam, dvojnost, dihotomija rascepljenosti kao jedno od najznačajnijih i suštinskih obeležja velike Milene utkano je u ideju tila kao sredstva ukazivanja na tu problematiku.

Parco Querini, Vicenza
Park Kuerini, Vićenca

Reprodukcije sam odštampao u formatu A3, kako bi bile dovoljno vidljive na fotografijama i video zapisu, i naravno, u realnom prostoru. Sliku Fantastična kompozicija sa dva lika, iz 1933. godine, izabrao sam jer je jedna od onih koje me najdublje dotiču. Autoportret iz 1939. odabrao sam jer odiše renesansnom atmosferom i reminiscencijom te zanosne estetike, i upravo pripada onom korpusu Mileninih dela koja otkrivaju ili skrivaju posebnu percepciju Italije. Iz istih razloga nametnula mi se i Slikarka sa strelcem, čemu dodajem i to da me je pridobila i izrazitom teatarskom slikovitošću, a lični asocijativni momenat je i u ovom slučaju neizbežan. Na kraju, opredelio sam se za Autoportret sa belim šeširom jer poseduje snažan italijanski duh tog vremena, jer predstavlja mladu ženu prilično svesnu sebe kao umetnice i žene, i snage koju takva kompleksna harizma isijava, ali uz neobičan šarm i blagu zatvorenost.

Piazza dei Signori, Vicenza
Glavni trg u Vićenci

U skladu sa savremenim, multimedijalnim pristupom, kombinovao sam fotografiju kao početno sredstvo, kao polaznu ideju da instalaciju fotografišem u autentičnom italijanskom ambijentu. Takođe, čitav taj proces je sniman i fotografisan, kao i performansi, što je i omogućilo da se na kraju napravi jedan celovit i slojevit video rad kao svedočanstvo o tom neobičnom putovanju.



Gradovi u kojima sam realizovao svoj eksperiment su Vićenca, grad za koji sam lično vezan i koji je i pod zaštitom UNESCO-a, jer je poprište monumentalnih kulturnih spomenika velikog arhitekte Paladija), Verona, grad sa veoma značajnom kutlurnom istorijom i jednistvenom atmosferom, Firenca i Venecija kao retki i jednistveni kulturološki fenomeni sa neprekdinim uticajem na svetsku kulturnu baštinu, kao monumenti jednih od najvrednijih umetničkih konglomerata, i kao gradovi u kojima je Milena izlagala i boravila, i na kraju, Parma, grad iz kog je Milenino italijansko poreklo, rodno mesto njenog oca Bruna, grad u kome još žive i stvaraju potomci te plodne umetničke porodice, gde još uvek postoji autentična kuća Barilijevih s pogledom na reku, koja je sada u procesu restauracije.

kuća Barilijevih, Parma

U narednom periodu sledi još nekoliko priča o italijanskom eksperimentu – o rezultatima, o utiscima, doživljajima i anegdotama, o značaju i značenju, i sigurno o posebnom iskustvu u Parmi.