Friday, November 5, 2010

101. krug za novi početak trajanja - fotografska oneobičavanja i reči iz srca!




Oslušni
Oslušni
Oslušni
promenu koju donose godine.
U kompresovanom vazduhu ostaju sećanja,
kriju se leta.
Čak se pojavljuje laž da smo rođeni
jednog od tih leta.



Sa utrobom obeleženom datumima
i dlanovima impregniranim znanjem
PUTUJEMO.
Bez točkova,
bez konja
bez jedara,
ne zadržavajući se na oštrom kraju
gde se duga preobražava.


(iz poetskog opusa Milene Pavlović Barilli, španske pesme)



Krenula si u svoj drugi vek postojanja...sigurno i slobodno...to ti više ne može niko oduzeti! Znam da će te u budućim godinama više videti, slušati, čitati, shvatiti…zavoleti, i to ne zbog izmišljenih tajni, iz sebičnih i drugih ne baš najboljih namera, ispreplitanih i neutemeljenih misterija, već zbog onoga što još uvek jesi i što nam pružaš!


Siguran sam u uspeh promena koje su na početku, sjajnom i obećavajućem… jer si ti već odavno odlučila da bude tako…da traje! Daću sve od sebe da trajanje ne prestaje, to je moja misija.


Budi srećna, jer smo se prepoznali u tvojoj dihotomnoj energiji melanholije i izvanredne i neobične životnosti. Mi, koji smo povezani tvojom svetlošću, zavrteli smo novi krug, potpuno hrabro i slobodno, i ne bojimo se onih koji žele da te raskomadaju i razdele, prisvoje kao da si običan plen, koji iz njima nedovoljno razumljivih razloga ima neizmerivu vrednost.


Budi srećna jer smo smo se prepoznali, mi – tvoje iskrene lučonoše, jer im nećemo dopustiti da ostvare svoje nepravedne ciljeve. Niko nema prava da te prisvoji i zadrži za sebe.


Ti si uvek bila i ostala svoja, i to ćemo iskreno poštovati u danima tvog obnovljenog trajanja. Ipak, postala i naša - nepodeljiva kategorija, mnogostruka inspiracija sa one strane univerzuma, putokaz za istinsku samospoznaju i smisleno povezivanje sa drugima, vodič kroz neophodna putovanja i lutanja, bez kojih bismo ostali izgubljeni u skučenom i zagušljivom prostoru, koji su drugi sagradili umesto nas, oni isti koji žele da te zarobe i sakriju među svoje neostvarenosti i neprolazne frustracije. Srećom, a kao deo tvog velikog nauma o zaostavštini, takvi će biti poraženi, već su deo svoje iskrivljene prošlosti.


Tvoje pobeda je očigledna i deo je tvog trajanja – tvoja je svetlost izašla iz prašnjave , stogodišnje lampe, u inat svima koji su očajnilki pokušavali tu da te zadrže, pronašla si nas koji smo umeli da je primimo bez zadrški i predrasuda i da je pronosimo sa ponosom i slobodnog duha…To je na kraju i naša duboka lična potreba, čista i iskrena. Budi srećna danas jer nova istina koju gradimo ne odustaje od suštine koju si dosegla i očuvala u svojoj zaostavštini.


Dan je sunčan i divan...baš kako si zaslužila. I nisi više sama jer ovde si više nego ikad. I opet prelećeš svetove, gradiš univerzume, pišeš nove slike, bojiš nove reči - kroz nas koji smo razumeli tvoju svetlost, koji brišemo sve besmislene granice.


Hvala za inspiraciju, za ostvaresnot i ispunjene želje, velike i dugo iščekivane...i srećan rođendan, Milena! Zavrteli smo ponosno i 101. krug, a kraj se nikako ne nazire.


I ne brini,
nastavićemo da te oneobičavamo,
kroz nove SLIKE
kroz nove REČI
kroz novu MUZIKU
kroz nove OBLIKE,
koje ćemo tek otkriti
uz tvoje smernice.

SAGOREĆEMO MESEC!

BRUCEREMO LA LUNA!

WE WILL BURN THE MOON!




Wednesday, November 3, 2010

Blog i autentično traganje za celinom u prelamanju svetlosti i nove istine o Mileni


U danima kada se krug velikog jubileja, stogodišnjice Mileninog rođenja, polako zatvara, važni i lepi događaji ne prestaju da me ispunjavaju i učvršćuju mi uverenje da su tema, način i izbor moje potpune posvećenosti ključni delovi našeg mozaika ostvarenosti, koji sklapamo čitavog života. Jedan od takvih događaja jeste svakako prisustvo bloga i mog bavljenja Milenom kao celinom u tekstu Milena u XXI veku: duh Venere s lampom i nove generacije umetnika i istraživača“, Čarne Radoičić, autorke i rediteljka doku-igranog filma „Milena“. Tekst je deo prve (od tri) knjige zborničkog karaktera, pod nazivom Milena Pavlović Barilli - VERO VERIUS, u izdanju „HESPERIAedu“ iz Beograda, koja je predstavljena na ovogodišnjem 55. međunarodnom beogradskom sajmu knjiga.
Još jedna kockica dolazi na svoje mesto, još jednom ovakvo traganje i otkrivanje Milene dobija priznanje da postoji, da ima vrednost, nepobitnu svrhu i da je deo velike i važne misije.

Da zavirimo sada malo u tekst i njegovu koncepciju, dok ne budete bili u mogućnosti da ga pročitate u celosti, kao i sam zbornik, naravno.
Autorka nam na samom početku, osvrćući se na važne događaje koji su obeležili svet na dan Mileninog rođenja i na dan njene smrti, sasvim suptilno otvara krug razmišljanja o nepostojanju slučajnosti kada je reč o svim vezama koje je u najrazličitijim oblicima stvorila sama Milena, ili su se one same često nizale i preplitale oko nje, što svakako ima poprilično čvrsto utemeljenje i danas, ali o tome neki drugi put, jer ta tema zaslužuje sasvim zasebno istraživanje.
Takođe, Čarna nam otkriva interesantne fragmente iz same realizacije svog filma „Milena“, iznoseći potpuno osvežavajuće i inovativne zaključke, stavove i razmišljanja određenih, relevantnih sagovornika koji se na različite načine bave Milenom. Pored toga što nas na taj način autorka približava konceptu filma i daje značajne uplive u njegov sadržaj, izazivajući u nama istovremeno i živo osećanje iščekivanja, ona kreira, takođe, vrlo neobičan, ali jasan i koncizan pogled u najsveobuhvatniji korpus svih postojećih modusa bavljenja Milenom do danas, sa posebnim fokusom na one originalne.


Ovako piše o blogu i njegovom autoru, kratko (jer je, zbog zborničkog karaktera dela, bio ograničen tekstualni prostor), ali lepo, sa svim važnim detaljima koji čine suštinu. U ovom tekstu, u ovom značajnom delu, prvi put je ovekovečeno i moje zanimljivo i važno, malo otkriće, o čemu ću svakako detaljno pisati kada budem pisao o projektu koji sam sa prijateljima realizovao u Italiji, u prvoj polovini jula ove godine.

„Postoji sajt na kome Miodrag Kovačević, filolog, rodom iz Požarevca, koji se u ranom detinjstvu zatekao pred Mileninim slikama i ostao do danas fasciniran njima i Mileninim likom, piše svoj blog „Milena Pavlović Barilli i ja”. Osim bloga, Miodrag je kao sagovornik u mom filmu izneo veoma originalan doživljaj komuniciranja Mileninih slika i njene poezije, a napravio je i projekat „Susretanje svetlosti - otkrivanje italijanskog poteksta i konteksta Milene Pavlović Barilli u novom perceptivnom krugu povezanosti” u okviru koga je sa svojom pokretnom instalacijom obišao Italiju, napravivši i niz odličnih fotograija, pogotovo u Parmi, rodnom gradu čuvene umetničke familije Barilli, odakle potiče muška linija Milenine familije (njen deda Čekrope je bio slikar i scenograf) i gde se nalazi kuća Barilijevih (dokumentarac Casa Barilli je režirao Frančesko Barili, koji se bavi i glumom i dramaturgijom). Miodrag je u Parmi otkrio i Stradello M. Pavlovic Barilli, uličicu koju krasi Milenino ime, dok ih u Srbiji nalazimo u Lazarevcu, Nišu, Smederevu, a u Beogradu je njena ulica u naselju Rakovica. Miodrag je tridesetogodišnjak koji prijateljima za rođendan poklanja knjigu „Neverni anđeli”, zbirku Milenine poezije. U današnje vreme, takva vrsta aktivnosti mladog čoveka koji živi u Srbiji je veoma pohvalna i retka. Za njegovo bavljenje Milenom saznala sam tokom sopstvenog ilmskog procesa proučavanja Milene – zahvaljujući socijalnoj mreži Fejsbuk, gde postoji grupa posvećena Mileni. Upoznali smo se na simboličan način – 6. marta (datum Milenine smrti) sreli smo se na multimedijalnoj izložbi „Odraz – nova značenja Milene Pavlović Barilli”u Muzeju primenjene umetnosti.“

Citirani deo nalazi se na 339. i 341. strani ovog zbornika, dok su takođe predstavljenje i tri moje fotografije: na 327. strani fotografija sa snimanja filma pod nazivom Scena iz filma Milena, na 343. strani fotografija iz ulice sa Mileninim imenom Miodrag Kovačević sa svojom instalacijom u Parmi, i na 347. strani Uličica Milene Pavlović Barilli u Parmi.
Poptuno iskreno i sa zadovoljstvom i ovde želim da zahvalim Čarni na podršci i u ovkavom obliku. Od neprocenjive je vrednosti za mladog umetnika da je spomenut i prisutan u ovako velikom i značajnom projektu o novim putevima otkrivanja Milene, koje je okarkaterisano kao kapitalno izdanje u oblasti nauke i kulture.
Takođe, ovaj tekst je izuzetno značajan, jer je autorka vrlo vešto, otvoreno, dovoljno kritički, bez suvišnih eufemizama, ali opet sa merom, osvetlila i pocrtala problem mesta Milene Pavlović Barilli u našoj kulturnoj baštini, kao i Mileninu potpunu nevidljivost i nezastupljenost u svim relevantnim i referentnim delima istorije umetnosti – specijalizovanim pregledima, enciklopedijama, kapitalnim delima svetskih okvira, koja se bave umetnošću dvadesetog veka. To je, naravno, veliki propust onih sa ove strane koji su o tome odlučivali, razmišljali (ili očigledno nisu); razlozi su brojni i vrlo je važno otvoreno o njima govoriti i danas i ubuduće. Ipak, Milenino formalno i zapisano odsustvo iz takvih velikih dela ne treba da nas iznenađuje, jer je prilično i sasvim nepravedno zapostavljena u našoj kulturnoj baštini, pre svega. To je tema koju je autorka sasvim jasno i postpuno otvorila, iznoseći sve ključne faktore, činioce, uzroke i posledice, kao jedan od najistaknutijih predstavnika nove scene i generacije koja se bavi Milenom, i na taj način dala doprinos promeni takvog tužnog stanja stvari (a tek će dati kroz svoj film i dalje istraživanje). Bilo bi sjajno kada bi apel iz ovog teksta, i iz svih zalaganja nove generacije i nekolicine divnih stručnjaka starije generacije , posvećenih ovoj temi, došao do što većeg broja onih koji o tome odlučuju ili onih koji te vrlo neophodne promene i naše pokušaje mogu da podrže.
Dakle, u tekstu je vrlo svesno izražena potreba da se odužimo velikoj Mileni, pronoseći i prenoseći njenu ideju svetlosti, veliku energetsku zaostavštinu, koja već predugo u njenim delima čeka da je na najbolji mogući način predstavimo svetu.
Poslednji deo teksta autorka posvećuje vrlo zanimljivom i dirljivom momentu susretanja umetničkih poetskih krugova Milene Pavlović Barilli i neprevaziđenog umetnika sa kraja prošlog veka, Milana Mladenovića. To čini vrlo znalački, ukazujući nam na višeslojne podudarnosti ova dva velika umetnika i ilustrujući svoje istraživanje komparacijom konkretnih stihova. O ovoj povezanosti se prvi put javno piše baš ovde. Takvo malo istraživanje čini ovaj tekst posebno i dodatno inovativnim i svežim.

Na kraju, naravno, nikako ne treba izostaviti pohvalu za izdavačku kuću „HESPERIAedu“, jer je ova trilogija zaista izuzetno značajan poduhvat, ne samo izdavački, već kulturni i naučni, i u tom smislu nije bilo lepšeg načina da se zatvori krug velikog jubileja od predstavljanja zbornika Vero Verius na čuvenom Sajmu knjiga. Ovom trilogijom koja obuhvata sledeće zbornike: VERO VERIUS, PRO FUTURO i EX POST, ova izdavačka kuća je dala nemerljiv doprinos savremenim istraživanjima Milene Pavlović Barilli, okupivši relevante istraživače svih generacija sa ciljem da se velika Milena predstavi mnogostruko i različito, kroz mnogo reči, slika, kroz nova susretanja svetlosti, pod okriljem njene energetske zaostavštine. Važno je pomenuti i to da su sve tri knjige izuzetno kvalitetno vizuelno i tehnički opremljene, kako, uostalom, i priliči projektu u čijem je fokusu Milena. Jedina zamerka jeste što zaista kao autentično zaokruženje nedostaje i moj tekst i moj pogled, ali verujem da će se i to ispraviti, jer sam imao vrlo prijatan, ovtoren i srdačan razgovor sa direktorkom i redaktorkom ove kuće na samom sajmu, čiji je rezultat dogovor kao zaključak da će se naša saradnja tek ostvariti i tome se zaista radujem. Ipak, zamerka nikako nije oštra, jer je taj drugačiji pogled na Milenu kao celinu ipak prisutan, malo u reči, malo u slici, zahvaljujući Čarninom tekstu.


I tako... Milena je opet učinila jedno od svojih divnih, malih čuda. Ne preostaje mi ništa drugo već da verujem da se stvari konačno pokreću u pravom smeru jer cela ova priča puna je znakova koji nam govore da se ipak proces promene otvorio i započeo. Baš onako kako je ona jednom davno i osmislila. Epilog ovih susretanja svetlosti, ispisanih i izgovorenih obećanja i stremljenja očekujemo u bliskoj budućnosti.
Da li će to biti epilog dostojan jednog ovakvog, drugačijeg i velikog početka?
Nestrpljivo očekujem, pre svih drugih, Milenin odgovor.

Monday, June 14, 2010

Susretanja svetlosti - noć u Mileninom domu (fotografske i druge beleške)

Svaki grad, kakav god bio, ima svoju specifičnu svetlost, po kojoj ga prolaznici, povratnici, posetioci (slučajni ili namerni) prepoznaju, po kojoj ga se sećaju ili ga potpuno zaborave. Postoje gradovi čiju svetlost prepoznate, pustite da vas obasja, da vas dotakne i postane deo vas. Posle tog iskustva više nije ni važno gde ste, nosite je uvek sa sobom. Postoje gradovi koje zauvek napustite jer su vam njegove zidine postale neizdrživa ograničenja, jer vam je potrebno više svetla, drugačijeg i snažnijeg, raznobojnijeg, jer u njemu više nema pravog mesta za vas. Postoje takvi gradovi... Nisu li to gotovo svi gradovi ovog sveta?

Jedan takav grad napustio sam pre nekoliko godina (još u prošlom veku) sa jasnom namerom, u kojoj sam istrajao i dalje istrajavam, da se više nikad ne vratim. U njemu sam se rodio, odrastao, doživeo prva važna životna iskustva, neka divna i ushićujuća, a neka bolna i teška. I jedna i druga su ostala negde u mom nezaboravu, imaju mesto koje ima zaista pripada. U nekim teškim vremenima bio je to obeležen grad, i svi mi koji smo tada dolazili iz njega, bili smo takođe obeleženi nekim nevidljivim znakom za sveopštu krivicu. A zapravo je većina nas pripadala tom nedužnom svetu, pogubljenom i nesnalažljivom u jednom sasvim zbunjujućem vremenu.
Ipak, ne želim da pišem o tome, niti o sebi i svom odrastanju. Bar ne ovde.


Važno je da sam, napuštajući taj grad, uz sve svoje uspomene, poneo i delić njegove najsnažnije svetlosti, one koja je uvek čisto isijavala, i u najgorim i u najboljim danima. Poneo sam delić te svetlosti i uvek je nosio s neobjašnjivim zadovoljstvom, ali sa jasnim ponosom – uspeo sam da je prepoznam i dopustim da se utka u jedan dubok i važan deo mene, dopustio sam da me prekrije baš onda kada je trebalo, da me oblikuje i nadgradi jedinstvenom stvaralačkom energijom, trajnom i neuništivom.


Istina je... Postoje gradovi koji, bez obzira na sve, uvek imaju jednu svetlu tačku, jednu važnu tačku koja pruža svoje zrake daleko iznad i izvan njegovih zidina. Postoji jedan takav grad. Milenin rodni grad. Moj rodni grad. I poznajem njegovu najsvetliju tačku, onu zbog koje se ponekad tamo vratim u ulozi gosta ili prolaznika. I da je najružniji, najprljaviji i najtužniji grad na svetu, ne bi mogao nikada potpuno da propadne, jer iz jednog njegovog kutka, najlepšeg i najčistijeg, izvire Milenina energetska zaostavština.


U Požarevcu, gradu koji sam nekada davno poznavao, i dalje raste, možda više i šire nego ikada ranije, jorgovan dragocenog mirisa. Raste u dvorištu iz kog se u nebo gleda netremice, sa svom slobodom ovog sveta i željama za njegovim daljim otkrivanjem. Baš u tom dvorištu našao sam se jedne majske noći, ispunjnen dihotomnim osećanjem mira i spokoja, ali i stvaralačkog nemira putnika i lutalice sa konačnim određenjem opšteg nepripadanja.


Noć je bila tamna, prolećno sveža, ali ja se nisam bojao, bio sam ponovo sasvim začaran i osvetljen Mileninom energijom povezivanja. Gledali smo se licem u lice. Ispričali smo se, ona i ja. I na rastanku se radovali novom susretu. Mnogi bi rekli da je to bila jedna sjajna slučajnost – naći se tamo u noći kada je Milenin dom bio otovren za sve one koji su poželeli da i njih bar po ramenu, ili po kosi pomiliuje odsjaj njene svetlosti.

Na trenutak sam i ja pomislio da je to bio savršen sticaj slučajnih okolnosti, ali me je odmah prekorio, blago i sanjalački, dobro poznat, dubok i melanholičan pogled sa jednog autportreta, onog sa belim šeširom velikog oboda. Da, u pravu si, Milena, nema slučajnosti u našim susretima. Ti si to već odavno sve lepo uredila i isplanirala. Čini mi se da si srećna – stvari i događaji se odvijaju po tvom planu. Uspevaš na najzanimljivije načine da nas povežeš i okupiš svojom energijom, sve nas koji si sama odabrala.


Noć u tvom domu bila je ispunjena prijatnom fuzijom zvukova akustičnih gitara, neumornih noćnih insekata, koji se uigravaju za letnju sezonu, i tišine tvoje snažne prisutnosti. Bilo je pomalo nestvarno i sneno. Da, znam... Ti si to odavno uredila. Sve je odisalo nekom vanvremenskom staloženšću u treperenjima atmosfere. Neki tihi dualizmi su se konačno stopili u jedno – jedinstveno i neobično strujanje. Samo te noći.


Znam da je to bio tvoj način da mi kažeš da si i pored svega (a znamo mi dobro šta to znači) ipak zadovoljna što si baš nama poverila veliki zadatak da tvoju svetlost oslobodimo iz one stare i prašnjave lampe, petrolejke, i pronosimo po svetu. Ne brini, dobro smo se prepoznali. Mi, tvoje lučonoše. Sa tvojom svetlošću u nama, obavljamo veliki zadatak, srećni i bez straha od prepreka na putu. Uostalom, to je samo još jedno od tvojih čuda koja nam stalno priređuješ, nema ni potrebe da ti govorim, znaš dobro svoju zamisao.

Prolećna noć u trajanju, možda i na vrhuncu. Već sam bio blizu kuće. Uživao sam u slikama povratka; volim raznobojnost i snagu izmešane noćne svetlosti Beograda, svaki put joj se prepustim da me oblije celog. Nikada neću zaboraviti taj povratak. Bila je to noć odavno zapisanih i isplaniranih susreta, susreta najsnažnijih svetlosti jednog malog i jednog velikog grada, i kao da nikada nisu bili bliže... Milenina lepa, mala čuda.


Došao sam kući, noć je već poodmakla u svojoj tmini. Ušao sam u mračan stan. Ne palivši svetlo, dugo sam kroz prozor posmatrao sveprožimajuće susretanje svetlosti velegrada i sanjalačkog sjaja iz mojih očiju, osnaženog njenom energijom, našim susretom. Drugi ljudi bi pomislili da je te noći svitanje počelo ranije, ali ja sam znao da to ona iz ljubičaste izvlači blagu i zagasitu crvenu, da bi je na kraju pretvorila u plavu. Još jedno malo Mileninio čudo – još jedan znak. Sutra će biti sjajan dan.


Postoje takvi gradovi. Gradovi sa posebnom svetlošću, bili oni mali ili veliki, u ovom ili u onom delu sveta. I srećom, postoje neki ljudi, možda odabrani, koji takvu svetlost umeju da nose u sebi i da je pronose kuda god pođu. Postoje noći njihovih susreta. Kada se takve noći dese, dan koji sledi uvek je savršen dan za novi početak. Znam da je ta noć u Mileninom domu otvorila neke nove početke. Znam i srećan sam zbog toga. Sa čudnom ispunjenošću iz dana u dan ostvarujem svoj deo velikog zadatka. Prebiram po fragmenitma u traganju za pravom šemom za sklapanje mozaika i otkrivanja celine. Do novog susreta...

Friday, June 4, 2010

Slikopesma - TRANSFORMIRANJE (6)

Iz cirkusa, 1931.


Početak ili kraj?
Poslednja prirpema ili još jedan izdisaj privremenog olakšanja?
Za ovu noć...
Igra se već sutra nastavlja,
i kao da opet neće ništa promeniti,
a svakim poklonom nezahvalnicima
i spuštanjem prašnjavih, zaprljanih zavesa
menja se uloga,
ponovo se uskače u pravi život
i svaki izdisaj i jednokratno opuštanje sve su dalje
u minutima posle...
Boje i konture simulacije i stvarnosti se sve više prepliću,
neprimetno, ali uporno...
I u neko blisko doba, možda već sutra,
neshvaćeni
i prikriveno depresivni arlekini
zaboraviće da odlože svoje kostime i maske do sledeće predstave,
do još jedne farse – uzaludne i preigrane borbe
i redovne dnevne ture poniženja.
Umorni od svesnosti svog mesta i iza i ispred čuvene rampe,
od jednostavnog i tužnog kontrasta
bezboja maske i nekoliko crnih, krupnih suza
u večitom nepokretu...
Umorni od svega što iza tog kontrasta kriju,
od sputanosti da pokažu pravo lice,
još jednom će na nekom zapuštenom rubu cirkusa tiho patiti
i želeti
da se podignu do zvezda, jer tamo im je zaista mesto,
jer i oni umeju da stvaraju umetnost bez premca,
ali za takve nevažne otpadnike nema velikih prilika
u tom mahnitom krugu precenjenog šarenila,
koje se u nedogled umnožava, dok se sve boje ne stope u bledilo.

Obezličeni i umorni,
još jednu će noć probdeti,
bliži svom konačnom zaokruženju neminovne usamljenosti,
za jedan nemi uzdah - bliže i bolnije...
Umorni arlekini,
što su odavno sakrili svoje osmehe i sjaj iz očiju
duboko ispod svoje maske,
prašnjave od lutanja po bezimenim gradovima.

I nikada za njih neće biti konačnog usidrenja,
i nikada neće spoznati pravi smisao i snagu povratka.
Tužni cirkuzanti i dihotomni arlekini...
Odavno su naučili da nose svoj usud bez zastajkivanja.
Početak ili kraj...



Slikopesma - transformiranje je kombinovana forma, za kojom sam tragao i koju sam osmislio iz snažne potrebe da i formalno uobličim kompleksnu i višeslojnu komunikativnu sintezu dva umetnička izraza, dva autentična jezika; forma koja je naravno i sasvim uobičajeno, kada je o Mileni reč, dihotomna. Ona nastaje u komunikativnom procesu dva medija – konkretne Milenine slike i moje poetske crtice, kao reakcije na ključeve, poruke i moguće odgovore koje nam data, odnosno odabrana slika pruža. Takvo sinergijsko uobličenje Mileni i njenom delu otvara potpuno nova značenska polja, često prilično intimna, lična (jer drugačija ni ne mogu biti), jer je pristup sasvim umetnički i oslobođen već postojećih stručnih tumačenja sa stanovišta istorije i teorije umetnosti. Ova nova, kompleksna forma jeste inovativni vid tumačenja Milene kao celine, kao snažne energije povezivanja. U svom ličnom traganju, ispitujući i preispitujući asocijativnu vezu sa konkretnom Mileninom slikom, upravo počinje i razvija se živopisan komunikativni proces, u kome se autentična značenja njenog dela transformišu iz vizuelnog u literarni medij, te kao rezultat tog procesa nastaje slikopesma, nova forma, a u značenjskom smislu i u okviru tumačenja umetničkog dela, Milenina slika ima još jedan, pridodat nivo značenja i tumačenja, potpuno autentičan i jedinstven – specifičnu poetsku reakciju.

Tuesday, May 11, 2010

Slikopesma - TRANSFORMIRANJE (5)

Kompozicija, 1938.

Na neobičnoj sceni,
pred kulisama sazdanim od zidina jedne opatije
traje poslednje otkrivanje,
dok sasvim ne pobedi
prećutno dato obećanje
svojoj drugoj strani
da postane prva
i da slobodno rasprostre
svoje dugo čuvane daljine,
dobro očuvane
i spremne da zauvek
prekriju bledo plavetnilo
tvojih nesigurnih i dubokih mora,
po kojima lebde fragmenti, obličja, lica i maske tvoje
melanholije,
bliske i iscrpljujuće,
nestvarno lepe i istinite.
Odlučila si da blagi veo sa svojih lica
produžiš i spustiš preko čitavog tela,
i tako pritvoriš, možda čak i zatvoriš
razdraganu, nabujalu tugu svih tvojih ranijih dana,
da je uvučeš i ostaviš
sa one strane vela,
one koja to magično isijavanje ne propušta
i ne prepušta svetlostima drugih.
Ti umeš da zatvoriš krug,
ti umeš da se oprostiš od svoje prve strane
i da nenametljivo, ali vešto zaustaviš
taj važan trenutak i učiniš da nam se
skoro nemušto ureže u misli,
a da nam tiho odzvanja svake noći
i preklinje da je ne zaboravimo...
A i kako bismo mogli,
kad samo ti umeš da
sagradiš veliku sliku,
beskrajno svedočanstvo
iskonske isitne o čoveku,
da smo svi nedovršena sinteza
različitih dualističkih kategorija
što se sve vreme našeg trajanja
satiru i potiru u borbi da postanu
to jedno,
sklad koji precrtava polujasnu granicu razdvajanja
i briše njihove pojedinačne identitete.

Na odmerenoj i dovoljno distanciranoj sceni,
među zidinama skromno, ali neobično uređene opatije,
poslednji put menjaš svoj kostim,
pred očima svih onih koji žele da proniknu pogledima dublje,
iako ih možda unutrašnja slika zaboli,
strpljivo čekaš svoju prvu stranu
da sakupi morski vetar i razletele uvojke
makar i u stilizovani monaški pokrov za glavu,
nove, drugačije, predefinisane plave boje,
oslobođene suvišne i otvorene melanholije.
Pred nama se pružio tvoj novi put,
a mi ga još nismo svesni,
jer smo i dalje opčinjneni divnim kulisama –
tvojom percepcijom Italije.



Slikopesma - transformiranje je kombinovana forma, za kojom sam tragao i koju sam osmislio iz snažne potrebe da i formalno uobličim kompleksnu i višeslojnu komunikativnu sintezu dva umetnička izraza, dva autentična jezika; forma koja je naravno i sasvim uobičajeno, kada je o Mileni reč, dihotomna. Ona nastaje u komunikativnom procesu dva medija – konkretne Milenine slike i moje poetske crtice, kao reakcije na ključeve, poruke i moguće odgovore koje nam data, odnosno odabrana slika pruža. Takvo sinergijsko uobličenje Mileni i njenom delu otvara potpuno nova značenska polja, često prilično intimna, lična (jer drugačija ni ne mogu biti), jer je pristup sasvim umetnički i oslobođen već postojećih stručnih tumačenja sa stanovišta istorije i teorije umetnosti. Ova nova, kompleksna forma jeste inovativni vid tumačenja Milene kao celine, kao snažne energije povezivanja. U svom ličnom traganju, ispitujući i preispitujući asocijativnu vezu sa konkretnom Mileninom slikom, upravo počinje i razvija se živopisan komunikativni proces, u kome se autentična značenja njenog dela transformišu iz vizuelnog u literarni medij, te kao rezultat tog procesa nastaje slikopesma, nova forma, a u značenjskom smislu i u okviru tumačenja umetničkog dela, Milenina slika ima još jedan, pridodat nivo značenja i tumačenja, potpuno autentičan i jedinstven – specifičnu poetsku reakciju.

Thursday, April 8, 2010

Fragmenti iz medija (1)



Ovaj intervju emitovan je na drugom programu Radio Beograda, u emisiji o kulturnim dešavanjima, u produkciji Bete, na šezdesetpetogodišnjicu smrti Milene Pavlović Barilli, 6. marta 2010. godine. Prilog i intervju pripemila je i vodila novinarka Milana Popović. Cilj intervjua bio je predstavljanje bloga i njegovog autora i promocija novih, drugačijih i savremenih vidova bavljenja Milenom Pavlović Barilli.

Tuesday, April 6, 2010

Slikopesma - TRANSFORMIRANJE (4)

Poslednji autoportret, 1942.



Srasla maska
u moru dualizama
i uvek prisutne rascepljenosti
i rastrzanosti na nekoliko delova,
na različite kontinente
poimanja jedinog sveta
kojeg i danas poznajemo i priznajemo.
Prividi unutrašnjeg mira i spoljašnje sreće.
Nemerljive dubine očaja
zbog izgubljenog kista i pravih boja
u svetu rasprodaje, umanjenih vrednosti i instant-našminkanih i brzih života,
baš u tom svetu otuđenosti novog veka,
kakvog i danas poznajemo, javno preziremo, ali i neminovno konzumiramo,
sazdala je ideju tihog odlaska.
Smrt nije hladan i težak oklop jednog izgubljenog
i davno pobeđenog viteza,
što visi na reklamnom posteru
neke od prodavnica kraj koje je tih dana prolazila.
Smrt je nežno i paperjasto plavetnilo jednog nedovršenog neba
sa njenim likom.
Baš takvu,
ona ju je jednog dana sazdala,
samo za sebe,
srećno joj je pohrlila
i požurila da je stigne,
jer je dobro znala da neke ideje
zauvek ostanu neostvarene.
A svet je ostao tamo gde ga je i ostavila,
daleko od njenog besprostora i lebdila,
da sam sebe jede i umnožava
da novog uništenja,
dok se potpuno ne rasproda!


Slikopesma - transformiranje je kombinovana forma, za kojom sam tragao i koju sam osmislio iz snažne potrebe da i formalno uobličim kompleksnu i višeslojnu komunikativnu sintezu dva umetnička izraza, dva autentična jezika; forma koja je naravno i sasvim uobičajeno, kada je o Mileni reč, dihotomna. Ona nastaje u komunikativnom procesu dva medija – konkretne Milenine slike i moje poetske crtice, kao reakcije na ključeve, poruke i moguće odgovore koje nam data, odnosno odabrana slika pruža. Takvo sinergijsko uobličenje Mileni i njenom delu otvara potpuno nova značenska polja, često prilično intimna, lična (jer drugačija ni ne mogu biti), jer je pristup sasvim umetnički i oslobođen već postojećih stručnih tumačenja sa stanovišta istorije i teorije umetnosti. Ova nova, kompleksna forma jeste inovativni vid tumačenja Milene kao celine, kao snažne energije povezivanja. U svom ličnom traganju, ispitujući i preispitujući asocijativnu vezu sa konkretnom Mileninom slikom, upravo počinje i razvija se živopisan komunikativni proces, u kome se autentična značenja njenog dela transformišu iz vizuelnog u literarni medij, te kao rezultat tog procesa nastaje slikopesma, nova forma, a u značenjskom smislu i u okviru tumačenja umetničkog dela, Milenina slika ima još jedan, pridodat nivo značenja i tumačenja, potpuno autentičan i jedinstven – specifičnu poetsku reakciju.

Saturday, March 6, 2010

Dan iz nezaborava!

...šezdeset pet godina posle njenog misterioznog završetka, veliki znak pitanja i dalje lebdi nad nama...neke tajne se namerno i sebično čuvaju, ali ima nas koji tragamo i uspevamo da rušimo te nevidljive barijere...to je naša misija...a njena energija, neuništiva, daje nam prave smernice i upućuje nas jedne ka druguima, spaja i otvara nove početke i krugove, jer lakše je putovati zajedno kroz otkrivanje. Ovo je dan posebnog sećanja na Milenu, ali nema tuge, jer je ona danas prisutna više nego ikad...Danas nema potrebe za tugovanjem, ali je malo melnaholije dozvoljeno, bar u jednom letimičnom pogledu ka nebu...

Wednesday, February 10, 2010

Ključevi snova - video beleške

Ovo je moja druga video montaža, sačinjena od amaterskih snimaka sa izložbe 15 Mileninih slika, koje su u vlasništvu Muzeja savremene umetnosti, pod nazivom "Ključevi snova", održane u Italijanskom institutu za kulturu u Beogradu, u periodu od 23. novembra do 12. decembra prošle, 2009. godine.
Video je tako koncipiran da se podvuče i naglasi atmosfera snova i snoviđenja koja je veoma zastupljena u njenoj umetnosti. Stoga, pažnja nije bila usmeravana ni na jednu sliku posebno, jer bi to onda bio već viđen i sasvim običan video zapis sa jedne izložbe. Stalne i brze promene kadrova, uz upotrebu određenih tranzicionih efekata, ali i sam izložbeni prostor, osvetljenje samih slika i njihov raspored, i naravno muzička podloga, doprinose ispunjenju koncepcije ovog video kolaža. I ovoga puta, čini mi se da je odabir muzičke podloge u zanimljivoj i pomalo magičnoj komnunikaciji sa sadržinom videa, te sinteza koju zvuk i slika ovde stvaraju može dati jedan drugačiji i nesvakdišanji vizuelni identitet ovoj izložbi kao celini, ali i samim delima ponaosob.



Muzičku podlogu čini pesma "Raznobojni bluz" japanskog benda Ego-wrappin', kod nas sasvim nepoznatog, nažalost. Ovo je moj prevod teksta pesme sa japanskog, po čemu se takođe primećuje i otvara još jedan nivo povezanosti sa samom vizuelnom sadržinom video kolaža.

Raznobojni bluz

Jučerašnji san: melanholija narandžaste boje
današnji san: osećam tišinu
polako prelazim reku alkohola
ritam čizama; napijmo se od srca!

Melodija, što teče iz olovnih prstiju
vrtlog iskri koje grubo bojim
bluz, što izvode boje svetlosti,
uz uzdahe nežnog plača, nagoni me da mu se umiljavam...

Sećam se
pejzaža sporedne ulice,
promluklog glasa što dopire iz gužve,
figure – zaustavljene u monohromu;
hajde da u ritmu izbegnemo daleka obećanja!

Budi se topla melodija,
kao reči kad pokuljaju -
ukus dežavua.
Raznobojni bluz srca otapa,
dok blago prošaputani uzdasi tonu u san.

Thursday, February 4, 2010

Slikopesma - TRANSFORMIRANJE (3)


Ona i ja znamo tajnu,
turobnu i slatku u isto vreme.
Znamo je suviše dobro,
verujemo joj bezrezervno,
i zato smo uvek na meti jednog strelca...
I polako postajemo svesni,
ona i ja,
da nas taj nepokret nimalo ne plaši.
Zadovoljno i samotno čekamo konačni trzaj njegovog luka...
A more ni tada neće prestati da pučinom širi svoj nemir,
nastaviće da opstaje nepredvidivo i nesavladivo kao i do sada.
I jedno će i dalje ostati sigurno:
niti će nas potpuno pustiti u sebe,
niti će nam dopustiti da slobodno plutamo,
plavi i duboki.
A mi ni tada nećemo prestati da ga volimo...
Jer more je u dosluhu sa strelcem!


Slikopesma - transformiranje je kombinovana forma, za kojom sam tragao i koju sam osmislio iz snažne potrebe da i formalno uobličim kompleksnu i višeslojnu komunikativnu sintezu dva umetnička izraza, dva autentična jezika; forma koja je naravno i sasvim uobičajeno, kada je o Mileni reč, dihotomna. Ona nastaje u komunikativnom procesu dva medija – konkretne Milenine slike i moje poetske crtice, kao reakcije na ključeve, poruke i moguće odgovore koje nam data, odnosno odabrana slika pruža. Takvo sinergijsko uobličenje Mileni i njenom delu otvara potpuno nova značenska polja, često prilično intimna, lična (jer drugačija ni ne mogu biti), jer je pristup sasvim umetnički i oslobođen već postojećih stručnih tumačenja sa stanovišta istorije i teorije umetnosti. Ova nova, kompleksna forma jeste inovativni vid tumačenja Milene kao celine, kao snažne energije povezivanja. U svom ličnom traganju, ispitujući i preispitujući asocijativnu vezu sa konkretnom Mileninom slikom, upravo počinje i razvija se živopisan komunikativni proces, u kome se autentična značenja njenog dela transformišu iz vizuelnog u literarni medij, te kao rezultat tog procesa nastaje slikopesma, nova forma, a u značenjskom smislu i u okviru tumačenja umetničkog dela, Milenina slika ima još jedan, pridodat nivo značenja i tumačenja, potpuno autentičan i jedinstven – specifičnu poetsku reakciju.


Ključevi snova - fotografske i druge beleške

Još jedna u nizu ipak malobrojnih manifestacija, a povodom obeležavanja velikog jubileja, bila je i izložba petnaest Mileninih slika, koje su u vlasništvu Muzeja savremene umetnosti u Begoradu, održana u izuzetno podesnom, zanimljivom, kamernom izložbenom prostoru Italijanskog instituta za kulturu u Beogradu, u periodu od 23. novembra do 12. decembra 2009. godine. Izložba je nosila naziv "Ključevi snova", a nju je pratio sjajan i vrlo vredan dvojezični katalog istog naslova, i to u dve varijante: srpsko - engleski i italijansko - francuski, čiji je autor i urednik Žana Gvozdenović, inače i kustos izložbe. O samoj izložbi, kao i o katalogu, biće pomena posebno u nekim sledećim postovima. Ovaj opširan post sadrži moje fotografije sa izložbe, moje poetske utiske o nekima od njih, ali i odabrane Milenine stihove, za koje sam smatrao da mogu da obrazuju pravu relaciju sa fotografijama sa kojima su spojene.


Pogled na Italijanski institut za kulturu, ulica Kneza Miloša




Dubina njenog crnila pomalja se bojažljivo kroz otkrivenu krošnju
što uporno odoleva jednom kasnom jesenjem vetru.
Probija se njen umorni pogled sasvim tiho i nenametljivo,
ali sigurno i odlučno,
jer mora,
iz sve preostale snage večnog nepokreta,
još jednom da spoji jednu damu umornu od čekanja
i jednog boema, potpuno izgubljenog u svojim lutanjima.
Ona još samo ovaj, poslednji put
njih mora spojiti
kako bi ponovo sebe izrodila
iz nejasne melanholije
i predala sebe celu
jednom sasvim novom svetu
koji će je možda ovog puta
razumeti i prihvatiti...



Kroz golo granje
pogled duboki
seže čak do mora,
koje jedino
iskreno prima
sve nijanse plave,
one koje je samo ona
umela da stvori
i oboji svet,
a da on toga nije ni svestan...
I tako osvojen
njenim plavetnilom
nastavlja svoj kontinuitet neznanja
o tome koliko je obogaćen i bolji,
samo sebi nikako da pruži priliku
da vidi pravi odraz
u ogledalu.



“Tra un angolo
del mare
legando le onde
alle stele
ho aspettato
tutta la vita.”

(U jednom kutku
mora
spajajući vale
sa zvezdama
čekala sam
čitavog života.)

iz poetskog opusa Milene Pavlović Barilli


Venera sa lampom, 1936.



Starica sa leptirom, 1936.

-------------
Moje ruke sažižu
lice
i kose
u barjaku ognja.
Kada će biti kraj mojim mukama?
Sve je prazno,
vazduhom leti pepeo.
Moj poslednji pogled
trne
u spokoju neba
koje održava vode
svih mora

iz poetskog opusa Milene Pavlović Barilli



Zlo neznanja
razdvajalo je ljude
koji su se sporazumevali starim rečima
i očima od snega.
Kad bi se prepoznali - bilo je dosadno,
kad bi se rastali - dolazio je zaborav.

iz poetskog opusa Milene Pavlović Barilli - odlomak iz pesme


Kompozicija s maskom, 1933.



Ni njegova maska,
ni njen veo
ne mogu ih udaljiti
i razdvojiti
više
od njihovih sopstvenih
koncepata
međusobne energije privlačnosti.
Jer kad se boje i valeri izgube u muzici bezvremena,
jedino što posle svega očvrsne u toj sintezi
jeste
NEMOGUĆNOST DODIRA!





Iz cirkusa, 1931.



Devojka s lampom, 1935.

Slika

Pod mojim kapcima
ti si mesec u bašti,
ti si magla na reci,
ti si jedini uvijen u san,
u Odjek detinjstva,
i u plač.
Ti si val što se propinje visoko,
tražeći zvezde
u tišini neba.

Njujork, marta 1940.

iz poetskog opusa Milene Pavlović Barilli



...u odsjaju svetlosti njenog meseca...




Slikarka sa strelcem, 1936.



Ona i ja znamo tajnu,
turobnu i slatku u isto vreme,
Znamo je suviše dobro,
verujemo joj bezrezervno,
i zato smo uvek na meti jednog strelca...




Autoportret, 1936.

--------
Nosim tajnu ranu
i hodam bez svetiljke.
Kud poželim da odem
moram poći.
Nemam braće.
Hodam u snu,
kao reka bez kraja.

iz poetskog opusa Milene Pavlović Barilli





Na uglu oblaka belog
spava tuga beskrajna
- u melodiji večnoj,
ćutljivoj i sanjalačkoj,
usred drhtanja zvezdanog.
Samo tamni plač šume
pokreće njene kose srebrne,
izgubljene u oku daljine.

iz poetskog opusa Milene Pavlović Barilli



Sve su mi reči bile tužne.
Sada mi je milija ćutnja.
Život je dug kao nepoznata reka.

iz poetskog opusa Milene Pavlović Barilli



U očima nosimo
odsjaj zvezda,
na čelima zaborav onoga što smo bili,
pod jezikom jalovi nauk -
a u kosi
prašinu polja
preko kojih smo prešli.

iz poetskog opusa Milene Pavlović Barilli - odlomak iz pesme