Thursday, March 20, 2014

O filmu i pesmi - kad su se dve priče srele u jednoj - tri godine kasnije...


Scena iz  spota za pesmu SAGOREĆEMO MESEC i segmenta za film MILENA, 10.12.2010.

Sećanja koja ovde sa vama delim više nisu samo deo priče o pesmiSagorećemo mesec“ ili deo priče o filmu „Milena“. U jednom trenutku te dve važne priče susrele su se u jednoj – većoj i značajnijoj.Susrele su se u priči o Mileninom novom trajanju. Film i pesma, kao jedna izuzetno vredna celina, otpočeli su smelo, hrabro i pionirski taj novi put u istraživanje Milene i njenu drugačiju i iskreniju afirmaciju.
Dakle, nastavlja se priča u kojoj su isprepletani zvuci i pokretne slike, stvorivši tako jedinstveni krug autentičnog poimanja Milenine svetlosti, po sebi dihotoman jer od nje potiče. Ovoga puta dihotomija je plodonosna i inspirativna za dalja stvaranja. Nije usud već dar nemerljive vrednosti. Bila je jesen 2010. godine. Pesmu smo snimili u prvoj polovini oktobra. Taj deo priče sam vam već ranije na ovom mestu ispričao. Naravno, Čarna je sa svojom filmskom ekipom ispratila neke čarobne momente u studiju i neki pažljivo odabrani fragmenti postali su i ostali zauvek deo tog filma.
Sledeći važan susret, sledeće snimanje, desilo mesec dana kasnije, polovinom novembra, u mom tadašnjem stanu. Razgovorali smo o mom iskustvu u Italiji tog leta, o serijalu performanasa koje sam tamo realizovao, o mom zanimljivom otkriću – uličici u Parmi koja nosi Milenino ime, o nevidljivosti svih nas koji se ozbiljno i iskreno bavimo Milenom van svakog sistema i institucija, o trenutku eventualnog stvaranja nove, nezavisne umetničke scene koja vrlo autentično tretira tu temu. Bio je to jedan iskren i otovren razgovor onih koji se razumeju i koji se međusobno podržavaju u toj neizvesnoj borbi. Poteklo je mnogo ohrabrujućih i odlučnih reči sa svih strana. Bilo je i smeha i dobrog vina. Nismo više bili samo saborci. Milena je objavila početak jednog lepog prijteljstva. Neki važni momenti te nezaboravne večeri, dirljivi, šarmantni i ozbiljni, ponovo pažljivo i sa izuzetnim osećajem za meru, odabrani su od strane autorke i vešto utkani u priču filma. Hvala, Čarna, od srca na tome jer je jedna važna uspomena zauvek očuvana. Na kraju tog susreta, snimili smo nekoliko kadrova izvođenja pesme „Sagorećemo mesec“. 

Pomenuto snimanje za film MILENA, 14.11.2010. Autorka filma, Čarna Radoičić vodi razgovor sa mnom na temu mojih italijanskih performanasa

Nakon toga, usledio je proces stvaranja koncepta vizuelnog identiteta pesma i njene integracije u film. Čarna, iako autorka filma u svakom smislu, imala je dovoljno otovrenog duha i vere u moj umetnički integritet koji je tada bio na početku svog razvoja, da sasluša i moje ideje na tu temu. Bilo je to zajedničko stvaranje i promišljanje. Svako je znao svoj deo zadatka, ali je postojala jedna kreativna sinergija koja je čitav proces stvaranja podigla na jedan viši nivo. Čini mi se da je krajnji rezultat pravi dokaz te naše kreativne saradnje. Čarna je, naravno, osmislila scenarijo, čitav koncept za spot, odnosno za taj fragment filma, ja sam promišljao na temu kostima. Na probama smo zajedno osmišljavali male koreografske zadatke za sve učesnike. Tog vremena se sećam sa velikim ushićenjem i zadovoljstvom koje ume potpuno da me ispuni srećom, ponosom i novim tragovima nade. Bilo smo slobodni, nadahnuti i odlučni da istrajemo u našoj zamisli i pored svih prepreka koje su stalno iskrsavale. Milena nas je vodila. To smo osećali veoma jasno i odatle crpli hrabrost i pozitivnu energiju. U zemlji kakva je naša, izuzetno je teško, često nezamislivio započeti pionirske poduhvate, a uspeti realizovati ih u većini slučajeva ravno je nemogućem i više podseća na jednu bajkovitu priču sa srećnim krajem koja je u našoj stvarnosti neodrživa. Zato nam je bila potrebna njena podrška, još jedno njeno malo čudo da nas obasja, da nas dotakne i da nam do znanja da smo na pravom putu i da ne smemo odustati. Hvala, Milena!



Koreografska proba pred snimanje, 7.12.2010.

Čarna je, uloživši sve svoje napore, uspela da obezbedi prostor koji je zamislila. Reč je o zgradi nekadašnjeg „Kluza“, preko puta SKC-a, koji je u vlasništvu kompanije Zeppter koja je na taj način bila i jedan od pokrovitelja filma. Posle nekoliko okvirnih, potvrđen je pravi datum snimanja. Bio je to 10. decembar 2010.



Enterijer bivšeg "Kluza", 10.12.2010.

Snimanje je počelo rano ujutru. U „Kluzu“ smo bili pre sedam. Sećam se izmešanih mirisa sveže kafe i velikog prazog prostora. Sećam se mirisa šminke na mom licu i ushićenog iščekivanja. Konačno se ostvaruje jedan od mojih velikih snova, koji u sebi okuplja toliko toga što me ispunjava i čini beskrajno srećnim, što čini svakodnevicu podnošljivijom i što je oneobičva. Mnogo različitih snova i maštanja odjednom je počelo da se ostvaruje u jednom hladnom danu. Decembar je jedan od onih meseci koje ne očekujem s prevelikom radošću, ali sam taj dan doživeo sam potpuno vanvremenski. Iako prilično hladan, dan je bio sunčan i pun nade.

Priprema za početak snimanja - maska čuvenog Pjeroa u nastajanju

Sa snimanja spota za pesmu SAGOREĆEMO MESEC i segmenta za film MILENA, 10.12.2010.

Bilo je to za mene neprocenjivo iskustvo. Samo snimanje proteklo je beskprekorno zahvaljujući Čarninom sjajnom planiranju i poptuno profesionalnom pristupu. Ipak, bilo je mesta i vremena i za smeh i za razgovor i za poneku pesmu uživo. Bilo je važno održati duh pozitivizma. Ipak, svi smo bili svesni izuzetne odgovornosti prema tome što radimo i koliki značaj to ima. To je bilo najmanje što je Milena od nas zaslužila.






Scene iz  spota za pesmu SAGOREĆEMO MESEC i segmenta za film MILENA, 10.12.2010.

Kreacijom kostima kroz konkretni kolorit i prozirne materijale, prizvao sam deo Milenine onirične vizuelne estetike, mistikom tila kao medijatora. Crno je postavljeno kao kontrast veličini i praznini prostora u kome dominira bela, ali i kao simbol Mileninog odsustva sa ovog našeg sveta, kao prisustvo njenog duha i njene energije, kao susret sa drugom stranom, iza smrti, te otuda i prisustvo određenog stepena atmosfere obamrlosti i blage morbidnosti. To je bio hrabar način da se vizuelno i estetski prikaže i predstavi susret ovostranog i onostranog, susret nas koji tragamo sa fragmentima njenog postojanja na drugoj strani. Zvuci njenih vanvremenskih reči, maske na našim licima kao stilizovana reminescencija detalja sa njenih slika, i nežna ljubičasta boja ešarpi ujedinjuju nas aktere - pojedince, sa prazninom prostora i na taj način stvorena je jedna neobična, ali vrlo čvrsta celina koja je i u značenjskom i u vizuelno-estetskom smislu poptuno oživela početak Mileninog novog trajanja u našem i budućem vremenu. Vreme će dati konačnu ocenu vrednosti ovog našeg doprinosa. I posle više od tri godine od tog dana, mi i dalje verujemo u tu celinu, u našu malu, zajedničku kreaciju pod Milenim okriljem.





Scene iz  spota za pesmu SAGOREĆEMO MESEC i segmenta za film MILENA, 10.12.2010.

 Vizuelna rešenja pesme “Sagorećemo mesec” imala su veliki uticaj na moje dalje umetničko stvaralaštvo. U većini performanasa od 2011. pa do danas koristio sam kostim iz spota. Ipak, najvažnije i suštinski značajno svedočanstvo o presudnom uticaju konkretnog spota, pa i samog filma na moje dalje stvaralaštvo predstavlja ljubičasta ešarpa koja je i dalje jedan od neizbežnih vizuelnih sredstava i simbola mojih performanasa. Na taj način održava se jedan neobični kontinuitet u stvaralaštvu koji me uvek sa radošću i podstrekom vrati na taj veliki početak kada sam prvi put zajedničkim snagama i idejama sagoreli mesec.
Pre tačno tri godine, desila se dugo očekivana premijera filma MILENA. Sedevši u mraku bioskposke sale “Akademije 28”, u tih sedamdesetak minuta prešao sam iznova mukotrpan put moje dotadašnje borbe, kroz pregršt različitih emocija, kroz koju suzu i osmeh, sa novim otvorenim pitanjima, sa novim zaključcima i novim i pomalo izmenjenim pogledima u budućnost njenog trajanja i mog stvaranja. Sedeo sam u mraku širom otvorenih očiju i upijao sve što je dopiralo sa platna sa osećanjem lepog ponosa što sam deo te vredne priče, što je ta priča o velikom i važnom filmu deo moje priče o pesmi i sopstvenom stvaranju. Sedeo sam u mraku bioskopske sale i znao sam da su sve bure i sva odricanja, sve neprospavane noći i nedosanjani snovi vredeli. Vredi se boriti za svetlost koja je dopirala sa platna ili iz projektora, jer ta svetlost je nesumnjivo bila njena.

Nakon premijere filma MILENA, 20.3.2011.
Milen Zlatanović, Miodrag Kovačević, Danica Radisavljević, Slavica Jovanović i Kostandin Dimitrijević

Nakon premijere filma MILENA, 20.3.2011.
Danica Radisavljević, Kostandin Dimitrijević, Miodrag Kovačević, Slavica Jovanović i Čarna Radoičić

Nažalost, kako to kod nas biva, iako na vreme obavešteni, osim ponekog štampanog medija, svi relevantni mediji čija je društvena odgovornost da takav događaj isprate, nisu se pojavili. A pored izuzetnog umetničkog filmskog ostvarenja koje će zasigurno naći posebno mesto u našoj kulturnoj istoriji, mogli su da vide do poslednjeg sedišta ispunjenu salu publikom koja razume i ume da prepozna vrednosti borbe nas nevidljivih ili nedovoljno vidljivih. Film je te godine godine imao preko deset veoma uspešnih projekcija u Beogradu, i još nekoliko zapaženih širom zemlje i u regionu (Zagreb, Motovun, Sarajevo, Podgorica). Kao što ne postoji Milenina ulica u njenom i mom rodnom gradu Požarevcu, tako ni film još uvek nije prikazan tamo. To je neka druga, ne tako nadahnjujuća, priča o našoj izgubljenoj stvarnosti i zaboravljenim i skrajnutim vrednostima.
Milenine poruke kroz moje i naše muzičko ozvučavanje poletele su u naš nesrećni svet. Po zvršetku filma prišlo mi je mnogo divnih ljudi da mi zahvale na divnoj pesmi, ali nisam ja prava osoba za upućivanje pohvala. Takva se pesma  nikada ne bi rodila da nije Milenine vanvremenske poezije. Ipak, pesma nije prošla dovoljno zapaženo, osim na internetu. Mediji su bili apsolutno nezainteresovani i zatvoreni za nju. Pesma je poletela te večeri, ali još nije stigla do svih onih koje još treba dotaći. Pesma je preduhitrila vreme i požurila u svet, a svet nije bio spreman za njen zvuk. Nakratko ju je stvarnost pobedila i prilično ućutkala. Ipak, ona opstaje i leti i dalje. I ona ima svoju malo borbu i trku sa vremenom. Ja ipak verujem u njenu konačnu pobedu iako možda tada neću biti više na ovoj strani da u njoj tražim nove radosti stvaranja. To neće biti ni važno jer ću ja to nekako znati dok i dalje budem pevao na drugoj strani. Ona će mi došapnuti tu radosnu vest. 
Film i dalje živi, projektor se u onoj sali nikada nije ugasio, pesma će se tek slušati, ljudi će je pevati. Mi ćemo je još pevati jer i onako je to sve deo njene velike zamisli.
Ovde su zasad priče ispričane, i o ovoj pesmi i o filmu. Ipak, one nastavljaju svoje putovanje i sve su bliže večnom nezaboravu u kome je Milena na početku njihovog preplitanja otpočela svoje novo trajanje.

Sa snimanja spota za pesmu SAGOREĆEMO MESEC i segmenta za film MILENA, 10.12.2010.

Trejler za film MILENA:



Spot za pesmu:


Thursday, March 6, 2014

Dan iz nezaborava (VIII) - delić Mileninog sna na izložbi u Rimu - 69 godina nakon njene smrti

Sedeo sam noćas za računarom, prebirao opet po njenim slikama, tražio odgovore u bojama, oblicima i odnosima zaustavljenim na njima. Divio sam se im iznova, drhtao, borio sa strahom, susretao se sa smrću, pokrivao se melanholijom i njenim citatima prošlosti. Lebdeo sam kroz snove i bivao nasilno otrgnut iz njih dok sam ponovo duboko ponirao u potisnute i zakopane kutke sopstva. Prebirao sam po njenim vanvremenskim porukama i po ko zna koji put proživeo jedno burno emotivno putovanje. Traganje se svakako nastavlja jer opet nisam našao odogvor na pitanje šta to toliko povezuje moj i njen put, zašto mi je važno da pratim njene tragove, zašto ne mogu da prestanem da pratim njenu svetlost, zašto je u mene utkala jedan tračak svoje tajne da je čuvam i pronosim kuda god da krenem. Svakako da sam poslednjih godina shvatio mnoge razloge naše povezanosti, ali taj skup razumljivih, jasnih i logičnih odgovora ne zadovoljava moju nepopuštajuću znatiželju za otkrićem suštinskog razloga možda zato što se on ne nalazi u okvirima razumljivog i logičnog. 
U takvim trenucima istraživanja, traganja za eventualnim novim saznanjima o Mileni i preispitivanja sopstvenog putovanja i traganja, kao neprevazilazivi zaključak uvek se nameće jedno pitanje, ono koje sam na ovom mestu postavljao više puta: „Gde je Milena?“. 
Noćas, dok sam ponovo pratio svetlost iz njene stogodišnje lampe, susretavši se sa senkama njenih boja i reči, susretavši se sa novim momentima samospoznaje, ona me je uputila na jedan mali trag, na jedan mali, ali značajan fragment velikog odgovora na čuveno, pomenuto pitanje. Odavno već ne mislim da na ovom mom putu postoje slučajnosti, pa tako sam i u tim prvim satima još jednog 6. marta, u noći kada ja pre 69 godina Milana tiho i neznano zauvek otišla na drugu stranu, znao da je taj mali fragment još jedan znak njenog davnog nauma. U toku mog uobičajneog i rutinskog pretraživanja podataka o njoj na internetu, ne bih li našao nešto novo, video sam jednu njenu sliku iz meni veoma dragog i dirljivo melanholičnog perioda njenog slikarstva ranih tridesetih godina prošlog veka. Tematika, kolorit i atmosfera su mi bili dobro poznati, ali ne i konkretna slika. Link te njene reprodukcije odveo me je na internet-stranicu italijanskog časopisa za umetnost  Artemagazine, na članak o izložbi koja se održava od 29. januara do 27. aprila ove godine, u Galeriji moderne umetnosti u Rimu (Galleria d’Arte Moderna Roma Capitale). Kao likovna ilustracija izložbe, među samo tri odabrane, nalazi se Milenina slika iz 1932. godine, pod nazivom Kompozicija. Možda je dosad prikazana u našoj javnosti, ali je meni ovo svakako prvi susret sa ovim delom.



Izložba nosi naziv Libero de Libero i umetnici Komete/ Libero De Libero e gli artisti della Cometa i sadrži 40 slika uglavnom italijanskih umetnika koji su tridesetih godina prošlog veka izlagali u čuvenoj rimskoj galeriji Kometa/Galleria della Cometa. Milena je u toj galeriji imala veoma uspešnu i zapaženu samostalnu izložbu 1937. Međutim, prema katalogu koji prati izložbu iz 2014. godine, piše da je ova slika najverovatnije predstavljena na grupnoj izložbi u oktobru 1932. u galeriji u kojoj je i danas izložena. Kustos te grupne izložbe iz 1932. godine bio je izvesni Pjer Marija Bardi (Pier Maria Bardi) čiji je umetnički izbor i ukus izuzetno cenio De Libero, koji je bio jedan od vodećih italijanskih intelektualaca 20.veka, istančanog ukusa za inovativnost u savremenoj umetnosti vremena u kome je živeo. Tako se i ovo Milenino delo našlo u njegovoj bogatoj privatnoj kolekciji koja danas pripada Galeriji moderne umetnosti u Rimu (Galleria d’Arte Moderna Roma Capitale). Više o samoj izložbi koja je u toku i o De Liberu možete pročitati na ovom linku:


Jutros sam odmah na zvaničnoj inernet-stranici galerije u Rimu pronašao kontakte onih koji su zaduženi za ovu izložbu. Potrudio sam se da im se što konkretnije i konciznije obratim na italijanskom, zamolivši ih da mi daju više informacija o Mileninoj prisutnosti na toj izložbi. Na moje izuzetno veliko iznenađenje, za manje od jednog sata stigli su odgovori sa sve tri adrese, vrlo srdačni i profesionalni. Naime, ovo je jedina Milenina slika koju imaju u svojoj kolekciji. Takođe, poslali su mi katalog izložbe koji će koristiti mom istraživanju, kao i reprodukciju slike u elektornskom obliku kako bih je objavio i podelio sa zaintersovanim delom javnosti u svojoj zemlji. Ovakav njihov postupak konačno mi je ulio malo nade da se negde u svetu, ne tako daleko od nas, cene napori ljudi koji se ozbiljno bave određenim istraživanjima u okviru umetnosti.

Pročitavši ovu zaista lepu vest, počeo sam da pretražujem naše elektornske medije, ne bih li naišao na nešto o istoj. Naravno, već duže vreme, osim sporadičnih i usputnih kratkih vesti i šturih podsećanja na njenu godišnjicu rođenja, 5. novembra prošle godine, nema nikakvih daljih vesti, tekstova ili novih podsećanja na ovu veliku umetnicu. Nažalost, to je stvarnost koja već mnogo godina ne menja svoj tužan, prost i prilično ružan oblik. 
Kao i uvek, svojim delovanjem trudim se da bar u okviru ove teme načinim neku promenu. Nadam se da će i ova važna i lepa vest tome doprineti. Za razliku od onih koji svoja saznanja o Mileni sebično čuvaju, iako to nije njihovo privatno vlasništvo, ne vidim nijedan razlog zašto ovo saznanje i malo otkriće do kojeg sam došao ne bih podelio sa svima vama.

Na kraju, ona mi je pokazala put do tog saznanja, sasvim namerno i smišljeno na dan koji nikada ne sme da ode u zaborav, pruživši mi tako jedan fragment odgovora od čijeg razrešenja ne smemo odustati. Traganje ne sme prestati. Putovanje se nastavlja. Ipak, danas je nemir okrnjen jednim lepim saznanjem da još jedan važan delić Mileninog sveta traje u velikom Rimu, kome je ona ostavila divne godine velikog stvaranja. Traje tamo jer tamo mu je i mesto. Beskrajno me raduje ova nova činjenica da nije samo njeno konačno odredište na ovom svetu, grobnica na nekatoličkom rimskom groblju Testaćo, jedini trag koji će me odvesti u taj čudesni grad. Strpljivo čekam da me konačno povede tamo tragom novog trajanja. Ne bojim se što su njeni rimski tragovi prožeti senkama odlaska u nepovrat jer znam da me očekuje susret sa jednom od njenih „Kompozicija“. Opet ću iskusiti uzbuđenje u osvajanju novih prostora i lepršavu gorčinu plavetnila njene dihotomne melanholije. Vodiće me opet sigurno kroz neizvesnosti i neodrživosti sna kako bih lakše podneo sanjarenja o boljoj stvarnosti, prašinu novih puteva kojima ću proći i huk Tibra koji će me pratiti dok budem prelazio stare mostove. 

Skoro sedam decenija posle njenog odlaska na drugu stranu, putujem kuda me vodi, skupljam fragmente koje je ostavila i gradim celinu. Milena postoji i ne prestaje da inspiriše. Treba samo slediti njenu svetlost. Treba stvarati. Protiče još jedan dan iz nezaborava u kome nam ona otvara novi put, poklanjajući još jednu svoju zaboravljenu sliku onima koji umeju da čitaju poruke iz snova. Poruka je jasna – noćas ćemo opet sagoreti mesec, u svitanje će iz njegovog pepela poleteti njeni neprolazni stihovi kojima vreme ne zna ime, ni datum ni kraj. Ljudi će pamtiti. Ljudi će pevati. Sve smo bliži konačnom odgovoru. Za trenutak sebi možemo dopustiti malo bezbrižnosti jer Milena ostaje u nezaboravu i to niko ne može promeniti.