Wednesday, February 10, 2010

Ključevi snova - video beleške

Ovo je moja druga video montaža, sačinjena od amaterskih snimaka sa izložbe 15 Mileninih slika, koje su u vlasništvu Muzeja savremene umetnosti, pod nazivom "Ključevi snova", održane u Italijanskom institutu za kulturu u Beogradu, u periodu od 23. novembra do 12. decembra prošle, 2009. godine.
Video je tako koncipiran da se podvuče i naglasi atmosfera snova i snoviđenja koja je veoma zastupljena u njenoj umetnosti. Stoga, pažnja nije bila usmeravana ni na jednu sliku posebno, jer bi to onda bio već viđen i sasvim običan video zapis sa jedne izložbe. Stalne i brze promene kadrova, uz upotrebu određenih tranzicionih efekata, ali i sam izložbeni prostor, osvetljenje samih slika i njihov raspored, i naravno muzička podloga, doprinose ispunjenju koncepcije ovog video kolaža. I ovoga puta, čini mi se da je odabir muzičke podloge u zanimljivoj i pomalo magičnoj komnunikaciji sa sadržinom videa, te sinteza koju zvuk i slika ovde stvaraju može dati jedan drugačiji i nesvakdišanji vizuelni identitet ovoj izložbi kao celini, ali i samim delima ponaosob.



Muzičku podlogu čini pesma "Raznobojni bluz" japanskog benda Ego-wrappin', kod nas sasvim nepoznatog, nažalost. Ovo je moj prevod teksta pesme sa japanskog, po čemu se takođe primećuje i otvara još jedan nivo povezanosti sa samom vizuelnom sadržinom video kolaža.

Raznobojni bluz

Jučerašnji san: melanholija narandžaste boje
današnji san: osećam tišinu
polako prelazim reku alkohola
ritam čizama; napijmo se od srca!

Melodija, što teče iz olovnih prstiju
vrtlog iskri koje grubo bojim
bluz, što izvode boje svetlosti,
uz uzdahe nežnog plača, nagoni me da mu se umiljavam...

Sećam se
pejzaža sporedne ulice,
promluklog glasa što dopire iz gužve,
figure – zaustavljene u monohromu;
hajde da u ritmu izbegnemo daleka obećanja!

Budi se topla melodija,
kao reči kad pokuljaju -
ukus dežavua.
Raznobojni bluz srca otapa,
dok blago prošaputani uzdasi tonu u san.

Thursday, February 4, 2010

Slikopesma - TRANSFORMIRANJE (3)


Ona i ja znamo tajnu,
turobnu i slatku u isto vreme.
Znamo je suviše dobro,
verujemo joj bezrezervno,
i zato smo uvek na meti jednog strelca...
I polako postajemo svesni,
ona i ja,
da nas taj nepokret nimalo ne plaši.
Zadovoljno i samotno čekamo konačni trzaj njegovog luka...
A more ni tada neće prestati da pučinom širi svoj nemir,
nastaviće da opstaje nepredvidivo i nesavladivo kao i do sada.
I jedno će i dalje ostati sigurno:
niti će nas potpuno pustiti u sebe,
niti će nam dopustiti da slobodno plutamo,
plavi i duboki.
A mi ni tada nećemo prestati da ga volimo...
Jer more je u dosluhu sa strelcem!


Slikopesma - transformiranje je kombinovana forma, za kojom sam tragao i koju sam osmislio iz snažne potrebe da i formalno uobličim kompleksnu i višeslojnu komunikativnu sintezu dva umetnička izraza, dva autentična jezika; forma koja je naravno i sasvim uobičajeno, kada je o Mileni reč, dihotomna. Ona nastaje u komunikativnom procesu dva medija – konkretne Milenine slike i moje poetske crtice, kao reakcije na ključeve, poruke i moguće odgovore koje nam data, odnosno odabrana slika pruža. Takvo sinergijsko uobličenje Mileni i njenom delu otvara potpuno nova značenska polja, često prilično intimna, lična (jer drugačija ni ne mogu biti), jer je pristup sasvim umetnički i oslobođen već postojećih stručnih tumačenja sa stanovišta istorije i teorije umetnosti. Ova nova, kompleksna forma jeste inovativni vid tumačenja Milene kao celine, kao snažne energije povezivanja. U svom ličnom traganju, ispitujući i preispitujući asocijativnu vezu sa konkretnom Mileninom slikom, upravo počinje i razvija se živopisan komunikativni proces, u kome se autentična značenja njenog dela transformišu iz vizuelnog u literarni medij, te kao rezultat tog procesa nastaje slikopesma, nova forma, a u značenjskom smislu i u okviru tumačenja umetničkog dela, Milenina slika ima još jedan, pridodat nivo značenja i tumačenja, potpuno autentičan i jedinstven – specifičnu poetsku reakciju.


Ključevi snova - fotografske i druge beleške

Još jedna u nizu ipak malobrojnih manifestacija, a povodom obeležavanja velikog jubileja, bila je i izložba petnaest Mileninih slika, koje su u vlasništvu Muzeja savremene umetnosti u Begoradu, održana u izuzetno podesnom, zanimljivom, kamernom izložbenom prostoru Italijanskog instituta za kulturu u Beogradu, u periodu od 23. novembra do 12. decembra 2009. godine. Izložba je nosila naziv "Ključevi snova", a nju je pratio sjajan i vrlo vredan dvojezični katalog istog naslova, i to u dve varijante: srpsko - engleski i italijansko - francuski, čiji je autor i urednik Žana Gvozdenović, inače i kustos izložbe. O samoj izložbi, kao i o katalogu, biće pomena posebno u nekim sledećim postovima. Ovaj opširan post sadrži moje fotografije sa izložbe, moje poetske utiske o nekima od njih, ali i odabrane Milenine stihove, za koje sam smatrao da mogu da obrazuju pravu relaciju sa fotografijama sa kojima su spojene.


Pogled na Italijanski institut za kulturu, ulica Kneza Miloša




Dubina njenog crnila pomalja se bojažljivo kroz otkrivenu krošnju
što uporno odoleva jednom kasnom jesenjem vetru.
Probija se njen umorni pogled sasvim tiho i nenametljivo,
ali sigurno i odlučno,
jer mora,
iz sve preostale snage večnog nepokreta,
još jednom da spoji jednu damu umornu od čekanja
i jednog boema, potpuno izgubljenog u svojim lutanjima.
Ona još samo ovaj, poslednji put
njih mora spojiti
kako bi ponovo sebe izrodila
iz nejasne melanholije
i predala sebe celu
jednom sasvim novom svetu
koji će je možda ovog puta
razumeti i prihvatiti...



Kroz golo granje
pogled duboki
seže čak do mora,
koje jedino
iskreno prima
sve nijanse plave,
one koje je samo ona
umela da stvori
i oboji svet,
a da on toga nije ni svestan...
I tako osvojen
njenim plavetnilom
nastavlja svoj kontinuitet neznanja
o tome koliko je obogaćen i bolji,
samo sebi nikako da pruži priliku
da vidi pravi odraz
u ogledalu.



“Tra un angolo
del mare
legando le onde
alle stele
ho aspettato
tutta la vita.”

(U jednom kutku
mora
spajajući vale
sa zvezdama
čekala sam
čitavog života.)

iz poetskog opusa Milene Pavlović Barilli


Venera sa lampom, 1936.



Starica sa leptirom, 1936.

-------------
Moje ruke sažižu
lice
i kose
u barjaku ognja.
Kada će biti kraj mojim mukama?
Sve je prazno,
vazduhom leti pepeo.
Moj poslednji pogled
trne
u spokoju neba
koje održava vode
svih mora

iz poetskog opusa Milene Pavlović Barilli



Zlo neznanja
razdvajalo je ljude
koji su se sporazumevali starim rečima
i očima od snega.
Kad bi se prepoznali - bilo je dosadno,
kad bi se rastali - dolazio je zaborav.

iz poetskog opusa Milene Pavlović Barilli - odlomak iz pesme


Kompozicija s maskom, 1933.



Ni njegova maska,
ni njen veo
ne mogu ih udaljiti
i razdvojiti
više
od njihovih sopstvenih
koncepata
međusobne energije privlačnosti.
Jer kad se boje i valeri izgube u muzici bezvremena,
jedino što posle svega očvrsne u toj sintezi
jeste
NEMOGUĆNOST DODIRA!





Iz cirkusa, 1931.



Devojka s lampom, 1935.

Slika

Pod mojim kapcima
ti si mesec u bašti,
ti si magla na reci,
ti si jedini uvijen u san,
u Odjek detinjstva,
i u plač.
Ti si val što se propinje visoko,
tražeći zvezde
u tišini neba.

Njujork, marta 1940.

iz poetskog opusa Milene Pavlović Barilli



...u odsjaju svetlosti njenog meseca...




Slikarka sa strelcem, 1936.



Ona i ja znamo tajnu,
turobnu i slatku u isto vreme,
Znamo je suviše dobro,
verujemo joj bezrezervno,
i zato smo uvek na meti jednog strelca...




Autoportret, 1936.

--------
Nosim tajnu ranu
i hodam bez svetiljke.
Kud poželim da odem
moram poći.
Nemam braće.
Hodam u snu,
kao reka bez kraja.

iz poetskog opusa Milene Pavlović Barilli





Na uglu oblaka belog
spava tuga beskrajna
- u melodiji večnoj,
ćutljivoj i sanjalačkoj,
usred drhtanja zvezdanog.
Samo tamni plač šume
pokreće njene kose srebrne,
izgubljene u oku daljine.

iz poetskog opusa Milene Pavlović Barilli



Sve su mi reči bile tužne.
Sada mi je milija ćutnja.
Život je dug kao nepoznata reka.

iz poetskog opusa Milene Pavlović Barilli



U očima nosimo
odsjaj zvezda,
na čelima zaborav onoga što smo bili,
pod jezikom jalovi nauk -
a u kosi
prašinu polja
preko kojih smo prešli.

iz poetskog opusa Milene Pavlović Barilli - odlomak iz pesme