Sunday, November 5, 2017

Dan iz nezaborava XIII - 108 godina drugačije svetlosti

Danas se navršava 108 godina od rođenja Milene Pavlović Barilli. 
U to ime neka poleti ova pesma.
Srećan rođendan, Milena!


Detalj iz performansa MILENA - JEDNA OD NEVIDLJIVIH, Prag 2016.

Scena iz performansa MILENA - JEDNA OD NEVIDLJIVIH, Brisel 2016.


Danas dižem visoko
ljubičastu zastavu.
Puštam je da leti slobodno
po mladom novembarskom nebu,
da uranja u tvoje plavetnilo
koje vedri jasno i nepoljuljano
na popodnevnom suncu.
Danas dižem ljubičastu zastavu
visoko ka tvojim krilima,
za sve nas nevidljive
što putujemo bez prestanka
jer danas je još jedan važan i veliki dan
izronio iz nezaborava.
Krug tvog novog trajanja
otkucao je u tišini
naizgled običan broj.
108
Vrti se se krug tvoje svetlosti
i broji godine otkad te pamte
na ovom svetu.
108
Sa druge strane šalješ nam
sunce u mesecu svih tvojih očiju
i svih zagonetnih i dubokih pogleda
u nama nedokučive daljine
koje si zaustavila na slikama
i dala im večni život
u veličanstvenom nepokretu.
Dobro znam sve te poglede
i sjaj neuništivog meseca,
i skrivene želje tvojih alrekina,
njihove sasušene suze,
zakopane u lepeze
što se u leptire pretvaraju
već 108. put
uvek na ovaj dan
kada slavimo tvoj dolazak,
tvoj zapečaćeni povratak
na ovu stranu.

Scena iz performansa MILENA - JEDNA OD NEVIDLJIVIH, Prag 2016.

Dobro poznajem sve tvoje ruke
što su čeznule za dodirima i zagrljajima
i vidim jasno dok stojim u vrtu jedne zapuštene opatije
kako crne lepeze pretvaraju
u krhke ljubičaste leptire
u koje si rasula
sve svoje dihotomije
i melanholije
u samo jednoj noći
sagorelog meseca.
Možda si me tada rodila
u jednom zabačenom kutku svojih
sećanja na neki budući život,
rastrgla me između arlekina i pjeroa,
udahnula mi kontinuitet tvojih dihotomija,
pa ja danas sve udvajam i spajam u nespojivo,
tragajući za porukama koje si nam ostavljala
na svim mostovima koji si prešla,
na svom dugom putovanju u nepoznati smiraj.
Hvala ti na tome.
Hvala, Milena, na svetlosti koju si prolila po nama,
na rečima i bojama koje samo kategoriju večnosti poznaju,
koje nas mogu sačuvati od nadolazeće propasti budućnosti
u koju, zaslepljeni crnim maskama, naivno verujemo.

Scena iz performansa MILENA - JEDNA OD NEVIDLJIVIH, Gent 2016.

Dodirnuo sam tvoju ljubičastu haljinu
i osetio sva lutanja i sve nade,
sve nedosanjane snove i sve čežnje, tuge i muke.
Saten ima teksturu tvoje melanholije.
Bio je to dan za koji je vredelo boriti se svih ovih godina
za tvoje novo, drugačije trajanje.
Hvala ti, Milena, što si mi konačno
i istinski
otvorila vrata svoga prvog doma
i učinila da se ponovo osećam dobrodošlo
u našem rodnom gradu,
makar kao prolaznik i dragi gost.
Ovo je pravi trenutak da ti na tome zahvalim.

Scena iz performansa MILENA - JEDNA OD NEVIDLJIVIH, Mastriht 2016.

Sumrak se bliži,
nebo počinje da crveni
kao mesec onog davnog aprila
kojim si me pratila dok sam napuštao
tvoju Parmu.
Ljubičasta zastava
već je visoko,
preleće sve granice zaborava.
Putuje ka mesecu.
Vraća se svome domu.
Noćas će već biti u tvojim rukama.
U sigurnim rukama.
Milena,
nemoj nikada dozvoliti 
da zastava nevidljivih 
prestane da se vijori.
Mi tvoj vetar nade i snage
osećamo na ovoj strani.

Scena iz performansa MILENA - JEDNA OD NEVIDLJIVIH, Hag 2016.

Još jedan dan iz nezaborava
pretvara se u nezaboravni sumrak.
Sunce gori u eksploziji zagasitih boja.
Crveni pepeo ljubičasti prah posipa
po mom licu.
Ne zatvaram oči
jer znam da mi ona novi znak šalje.
Vreme je da se nastavi putovanje.
Krećem na put.
U džepovima - mesečevo kamenje, maske i dihotomije.
U srcu - melanholija i dobro poznata čežnja
U mislima - njeni stihovi i moja muzika.
Prašina mostova i huk vode bude uspavani nemir i upijaju me u svoje neotkriveno.
Ljubičasta zastava prekrila je mlado novembarsko nebo.
Vatra je ugašena.
Sumrak umire, mesec se budi.
Srećno novo trajanje, Milena!


Tuesday, September 26, 2017

Razgovori o Mileni - video-serijal - prva epizoda




RAZGOVORI O MILENI su novi video-serijal kroz koji želim da povedem otvoreni dijalog na temu Milene Pavlović Barilli sa mnogima koji su dosad dali iskren i značajan doprinos u otkrivanju Mileninog neobičnog sveta.
Cilj je da ovaj serijal postane značajna i referentna platforma za sve istraživače i one koji su zainteresovani da čuju različite poglede na istu temu, ali i saznaju nove informacije, kao i da im eventualno ono što su čuli ovde bude podstrek za sopstveno upoznavanje sa Mileninim magičnim svetom.
Gost u prvoj epizodi je naša istaknuta istoričarka umetnosti, prof. dr Irina Subotić.
Ideja o ovakvom video-serijalu javila se još početkom 2015. Naime, ponovo inspirisan sjajnim Čarninim filmom “Milena”, poželeo sam da upoznam neke zanimljive i fascinantne ljude koji su se u svojoj karijeri bavili istraživanjem Mileninog sveta i svojim rezultatima dali ogroman doprinos u otkrivanju istog. Međutim, uvek postoji još nešto što bi se o Mileni moglo reći, saznati, prodiskutovati. Rezultate koje su nam oni dali možemo posmatrati i u svetlu referentnih materijala koji su kvalitetno i gotovo savršeno polazište za nova istraživanja. Takođe, kako je Milena Pavlović Barilli nepresušni izvor inspiracije, ali i neoporno zanimljiva prizma kroz koju se mogu prelamati današnja društveno-kulturološka kretanja koja se kreću oko pitanja mesta, značaja i prihvaćenosti umetnosti i savremenih stvaralaca u savremenom društvu, posebno u našoj sredini, važno je voditi dijaloge sa relevantnim poznavaocima Mileninog sveta, bilo da su umetnici, istoričari umetnosti ili zaljubljenici u taj neobični sved dihotomija. Iz takvih dijaloga rađaju se nove ideje koje mogu podupreti višestruku brigu o Mileninom novom trajanju u vremenu sadašnjem i budućem, otvaraju se nova vrata i novi putevi za buduće istraživače. Izbor sagovornika zavisi i od toga da li postoji međusobno poštovanje i minimalno razumevanje oko istih, trajnih vrednosti, jedinstvenih, kompleksnih i neobičnih, na kojima počiva svet Milene Pavlović Barilli.

Tuesday, July 11, 2017

Rimski performansi 2015. - zatvaranje italijanskog kruga





Nekada nam je zaista neophodno da zaustavimo konkretno sećanje u protoku vremena i da ga osvešćujemo po fragmentima, po naletima, po proživljenim danima, po urezanim trenucima. Protok je nezaustaviv i kao takav svojim neminovnim kontinuitetom oblikuje i brusi taj proces osvešćavanja gradeći svakim danom veću distancu od te nevidljive tačke, fiksirane u prošlosti, obojene njenom neprolaznom svetlošću večnog putovanja i traganja. Ipak, ta tačka, iako nevidljiva, i dalje je jasna i živa. Postala je još jedno vredno sećanje koje svojom snagom ne jenjava i ne nestaje iz mojih misli. Povremeno zaćuti i pusti druga sećanja da mi lebde u trenutku sadašnjem. Prošlo je dve godine, dva potpuno drugačija leta, od rastanka pod vremešnim čempresima koji su skupili sve suze, sve tuge i sve tišine grobova koje dvore i prekrivaju sopstvenim senkama. I njen pepeo samuje u tami, pod senkom jednog od tih čempresa. Pepeo njenog sagorelog meseca. Davno sam prestao da obilazim groblja. Svi moji dragi koji su već na drugoj strani ugradili su neki svoj delić večnog čekanja u moje čekanje na ovoj strani. Tako su uvek uz mene. Ne moram da ih tražim po grobljima. Dušu ne možeš zarobiti. Ipak, u Mileninom davno skrojenom naumu za moje putovanje kroz njenu Italiju tačka završetka jeste njen grob. I kao i svih proteklih godina, dok sam pratio njene tragove po trgovima i dokovima zemlje koja je postala moj drugi dom, makar u srcu, otišao sam tamo gde me je ona čekala da zatvorimo taj italijanski krug. Šest godina se vrteo. I ja u njemu. Pokušavao sam da sagradim sliku celine od delova koje sam otkrivao na tom magičnom putovanju, od tragova koje je ona ostavljala smišljeno po najzanimljivijim uglovima Parme, Verone, Venecije, Milana, Bergama, Firence  i drugih divnih gradova na mapi njene Italije. Ipak, krug smo zatovrili u večnom gradu. Mozaik se polako sklapa. I to je još jedan proces koji se oblikuje u protoku. U Rim je prvi put otišla kao tromesečna beba. Kasnije je često boravila u njemu, mnogo stvarala i izlagala i prepuštala se inspiraciji koju joj je nametala na svakom koraku slavna i duga istorija. Danas tamo, u večnom gradu, na najlepšem groblju, u jednom kutku, u porodičnoj grobnici, uz oca i majku, u beživotnom spokoju koji se nikad ne završava, njen pepeo ogreza u bezvremenu. Morao sam da odem tamo i zatvorim krug otkrivanja njene Italije. Milena je odlučila da je to pravo mesto, da je to bio pravi trenutak. Ko sam ja da u to posumnjam.





Taj dan je bio veoma topao. To su ona čuvena italijanska leta iako je još uvek bilo proleće. Ali na njih sam se već navikao i naučio da uživam u nadmoćnom suncu. Jun se u svojim prvim danima već odlučno zaletao u leto ne hajući za kalendarske konvencije. Tog prepodneva konačno sam otišao da obiđem nešto što sam dugo iščekivao kada god sam razmišljao o poseti Rimu - Foro Romano/Forum Romanum. Svakako, to je bilo savršeno mesto za performans, iako ne po mišljenju čuvara koji je moj performans prekinuo sa pretnjom da će me izbaciti. Izgleda da je zabranjeno nositi kostim od tila sa reprodukcijama Mileninih autoportreta. Međutim, kada sam se udaljio od čuvara, nastavio sam ilegalno sa performansom. Milenu ne može zaustaviti neki nevažni čuvar koji nije dorastao značaju mesta koje “čuva” od nas “bezobraznih” umetnika. Performans je bio uspešan. Sinteza energija prostora čuvenog trga (koji pobeđuje ljude i vreme više od dve i po hiljade godina) i Milenine svetlosti, kao i moje energije, sudar i preklapanje vremena prošlog i budućeg, sve to učinilo je performans nezaboravnim iskustvom u mom stvaralaštvu. Prethodnih dana izvodio sam performans na različitim mestima koja su mi otvarala svoje tajne Nevidljivih koji su baš tamo prosipali svoja sećanja na nezaboravne rimske trenutke. Bila su to mesta na kojima mi se jasno ukazivala slika Mileninog prisustva u dimenziji njene stvarnosti u ne tako dalekoj prošlosti. Serijal performanasa Gde je Milena?/Dov’e’ Milena? - zatvaranje kruga, otpočeo sam u ulici Via Margutta, u kojoj je Milena imala svoj atelje, koji je bio u divnom i inspirativnom dvorištu sa još nekoliko ateljea i umetničkih studija. I danas na tom broju, 53 B, stvaraju neki novi umetnici u prostoru koji su im ostavili Milena i njeni savremenici. Svakako, njen najistaknutiji komšija, makar po istoričarima umetnosti, bio je tada veliki italijanski slikar i njen stariji kolega, Đino Severini (Gino Severini). Njegov atelje je danas legat i čuva sećanje na njegovo stvaralštvo. Bilo je lako zamisliti Milenu u tom okruženju, kako hoda tom ulicom ispod mostova procvetalih glicinija i drugih dekorativnih puzavica koje decenijama obogaćuju i izgled ali i miris ulice. Zgrade su uglavnom dvospratne, s kraja XIX i s početka XX veka, crvenih i žutih fasada sa zelenim žaluzinama. Ta ulica koja izgleda kao skriveni kutak spokoja za one koji u njoj žive u stvari izlazi na jedan od najvećih trgova u Rimu - Narodni trg (Piazza del Popolo), koji nadgleda u svoj svojoj skoro nedostižnoj moći obelisk u samom centru kružnog trga. Sledeća tačka susretanja svetlosti stvaranja desila se na mostu Santanđelo (Ponte Sant’Angelo), svakako najraskošnijem i najpoznatijem mostu u Rimu koji izlazi na istoimenu tvrđavu (ili iz nje izlazi u zavisnosti s koje strane se most prelazi). Mostovi su uvek posebna inspiracija za mene. Nose posebnu energiju zbog svojih brojnih dihotomija od kojih je sazdana priroda jednog mosta. Tu neobičnu privlačnost i opčinjenost mostovima osetio sam na jednom od svojih prvih performanasa u julu 2010.godine. To posebno iskustvo stvaranja na mostu Pjetra (Ponte Pietra) u Veroni zauvek me je okrenulo performansu kao umetničkoj formi u kojoj najbolje mogu da spojim i povežem sve svoje pojedinačne kreativne slobode u različitim sferama stvaralaštva koje me zaokupljuju, kojima pripadam celim svojim duhom i koje pripadaju meni. Tada sam potpuno postao svestan snage i moći performansa da me izdigne iz sveta svakodnevice i potpuno poveže sa inspiracijom i njenom svetlošću, što je u ovom slučaju bila Milena. Dok sam bio na čuvenom rimskom mostu, dok sam hodao i dok sam stajao, izmešten iz trenutka stvarnosti, na putovanju koje mi performans omogućava, oslobođen okova koji mi je život namenio, video sam Milenu. Slušao sam njene neprolazne reči i pouke. Lebdeo sam pod njenim mesecom. Bili smo blizu i na istoj strani. Jasno sam osetio koliko je volela Rim. Tibar je plenio ljubičastim odsjajima i nije dopuštao da se sećanje na Milenu utopi u njega nečujno i neopaženo. Još jedna pobeda nad zaboravom.







Sutradan je usledio performans na već pomenutom starorimskom trgu - Forum Romanum - na mestu susretanja i preklapanja velikih energija daleke prošlosti i dolazećih vremena i njegovoj najbližoj okolini koja i predstavlja ostatke te značajne kultruno-istorijske celine, među ruševinama i ostacima hramova i arhitektonsko-urbanističkim svedočanstvima života i sveta “starih” Rimljana. Sećanja na susrete sa svedočanstvima slavne prošlosti jedne civilizacije video sam još kao dečak na Mileninim slikama, čitao davno u njenim pesmama. Tako sam i izgradio fascinaciju stubovima iz tih prastarih vremena - posredstvom Mileninog sveta. Njihov značaj nadilazi njihovu praktičnu namenu, koja nikada i nije bila deo moje fascinacije, već to medijatorsko svojstvo sa onostranim, sa duhovnim, jer su bili skoro nezaobilazni deo hramova i svetilišta, jer se izdižu moćno i sigurno ka nepreglednom nebu, često pomerajući rubove horizonta. 






Ipak, kako je vreme odmicalo, promicalo i proticalo, znao sam da me čeka jedan kraj, jedno veliko zatvaranje kruga, jedan zauvek drugačiji rastanak  da bismo bili bliži nekom drugom, novom susretanju pod senkama nekog drugog sveta. Neobično, uznemirujuće uzbuđenje mi je potpuno razdiralo i misli i osećanja. A osećanja su bila izuzetno snažna, ali nejasna, isprepletana, neuhvativa. I vrtlog i kovitlac i svi ostali sinonimi, poznati i manje poznati - sve se to slilo u moje biće u istom trenutku. I drhtao sam i bojao sam se. Nisam želeo da se ovo putovanje okonča, ali sam isto tako znao i jasno osećao makar jedno - da je vreme za zatvaranje. I ona je to znala. Ja sam samo morao da pratim njen plan. A opet, bio sam nekako setno srećan što ću dodirnuti mermer koji je oblikovan njoj u slavu i slova njenog imena na njemu, što ću videti to mesto neprekidnog zatišja i čekanja u koji je zauvek utkan deo onoga što je bila ona na ovom svetu. Možda je to bila neka vrsta morbidne sreće prožete setom i zamagljenim sećanjima na prošli život kada smo se nas dvoje dobro poznavali. Možda. Velelepna ulazna kapija nekatoličkog groblja Testaćo (Testaccio) dočekala nas je prekrivena različitim vrstama ukrasnog rastinja raskošnih mirisa kasnog proleća koji po vrelom junskom danu postaje težak, gust i opijajući. Na obodu ovog groblja sa samog početka XVIII veka, na kome počivaju velikani Kits i Šeli, vekove broji postojano Cestijeva piramida, svojevrsni spomenik kulture i još jedan svedok duge i velike rimske prošlosti, sagrađena kao grobnice još 30 godina pre nove ere. Sve to govori da postoji jedan izuzetno snažan i dug duhovni kontinuitet i brojna susretanja svetlosti i moćnih energija. Milenin pepeo svakako nije slučajno baš u tom prostoru pohranjen. I u vizuelnom smislu, groblje je uređeno u obliku divnog, nenametljivog parka, u kome čovek može da zastane, razmisli i izdvoji se od svakodnevice. Jer kada se prođe kroz kapiju, vreme više nije poznata, niti prepoznatljiva kategorija. Vreme ne postoji ili je potpuno nevažno. A opet, protok se oseća kroz život čempresa, cveća, puzavica i posetilaca. Sve vrvi od nekog pritajenog života negde između neprimetnog kretanja i potpunog nepokreta i njegovog suživota sa smrću i sećanjima na prošlost, na lične istorije. Kao i kada sam pet godina ranije od tog trenutka, na samom početku traganja za Mileninim fragmentima u italijanskom kontekstu, tražio nestrpljivo i sa velikim uzbuđenjem, zbog važnog otkrića do koga sam došao, tablu sa Mileninim imenom u jednoj ulici u Parmi, tako sam i ulaskom na groblje, pomalo nervozno, sa olujom u mislima i osećanjima, širom iskolačenih očiju i fokusiranog pogleda koji pretražuje podrobno prostor koji mu se otvara, koračao stazom koja je vodila između aleja i drvoreda. Već sam ranije pogledao mapu groblja i otprilike sam znao kuda treba ići - samo desno od kapije, na samom kraju groblja, u takozvanoj trećoj zoni, ispred kapele. Koračao sam ubrzano, ali nesigurno, iako nisam imao razloga da oklevam. Sve to vreme navirale su slike mog višegodišnjeg traganja. Sećanja su nadolazila stihijski, bez nekog reda. Sećao sam se performanasa koje sam izvodio po trgovima, mostovima, dokovima i skrivenim magičnim mestima u preko trideset italijanskih gradova. Sećao sam se tog snažnog osećanja pripadnosti prostorima koje ona osvajala svojom neponovljivošću i snagom stvaranja koje samo večnost može u sebe potpuno da primi. Svih tih dana traganja za njenim fragmentima u sebi, u prostorima koje sam upoznavao i zavoleo na prvi susret, u unutrašnjim prostorima sopstva koji su mi se otvorili u procesima novih samospoznaja, ona je bila i moj vodič, ali i pratilac. Ponovo koncept dvojnosti koji se ogleda u celini. Sećao sam se svih krupnih i sitnih slika i osećaja, titraja i vibracija koji su me savladavali na tom višegodišnjem putovanju po njenoj Italiji, na nesvakidašnjim susretanjima svetlosti. Čitav jedan svet koji sam gradio ponovo se nasumice sklapao u mojim mislima u tih nekoliko minuta dok nisam stigao do njenog groba. A onda me je u toj samoj tački završetka, kraj njihove porodične grobnice, obuzeo nekakav iznenadni spokoj. Mir je vladao mirisima i zvukovima ptica i insekata. Sve je postalo jasno. Krug se zatvorio. Nisam odneo cveće. To bi bilo suviše predvidivo i neinventivno. U ruže koje su posađene na grobu upleo sam malu uspomenu sa mojih performanasa posvećenih njoj - komadić čuvene ljubičaste ešarpe koja je bila suština vizuelnog identiteta i simbol kontinuiteta tog jedinstvenog putovanja, simbol susretanja mog i Mileninog sveta, simbol istrajnosti i borbe nas Nevidljivih. Komadić ljubičastog platna uvezan je tankom crnom satenskom trakom i papirićem na kome je ispisan mesec na srpskom, a luna na italijanskom. Njena srebrna dihotomija. Poklon sam izvadio iz drvenog kovčežića koji je mnogo puta oslobađao njene neprolazne stihove koje smo mi Nevidljivi potom pevali. I ovoga puta sam zapevao, tiho i sneno. Samo da me ona čuje. Njeni stihovi su u novom obliku u neobičnom činu i susretu vraćeni stvaraocu na čuvanje u večnosti. Iz drvenog kovčežića zavijorila se ljubičasta ešarpa koju je po mermeru raznosio nežno, kao da ga mazi, popdnevni junski vetar. Sve je zastalo na trenutak. I vreme i pesma i reči. Ćutanje nas je još više približilo. Šapnula mi je da je ovaj rastanak neminovan. Ovo putovanje je doživelo svoj puni krug. Tako mora biti jer smislila je ona za mene novi početak, novi zadatak, novo traganje. Čekaju me druga prostranstva da ih upoznam i zavolim kao što je i ona to jednom davno učinila. Ipak, u jednom sam siguran - deo njene neprolazne svetlosti uvek će ostati u zanosnoj Italiji, njenoj, a sada i mojoj, da me čeka i prigrli pri nekom sledećem povratku. A dotle, putovanje se nastavlja. Bilo je vreme da krenem dalje. Koračao sam polako i nesigurno ka izlazu. Posle nekoliko koraka još jednom sam se okrenuo da je pozdravim. Odjednom su mi suze vidik i pogled prekrile izmaglicom. To mi je ona potvrdila da će sve biti u redu. Samo treba stvarati. Nema nepotrebnog zastajkivanja. Budućnost će već početi da postoji kada budem izašao kroz kapiju groblja u svet živih i onih koji tako misle o sebi. 










Prijatelji sa kojima sam putovao predložili su da još jednom odemo na mesto početka duge istorije ovog rimskog sveta, tako posebnog i veličanstvenog. Dok smo još jednom prelazili čuvenu putanju koja počinje od Koloseuma i vodi kroz srce tog prapočetka - ulicom imperijalnih trgova (Via dei Fori Imperiali) - ja sam pokušavao da što više slika urežem u nepromenjiva i neotuđiva sećanja. Ostaci starih hramova, rezidencija, mauzoleja, kuća i građevina drugih namena tog vremena, poslednji put su nam se otkrivali i pokazivali u svoj svojoj nepoljuljanoj veličanstvenosti i trajanju. Osetio sam prvi put da sam prepušten sam sebi. Nje nije bilo, osim u mislima. Niti me je pratila niti me je sledila. Morao sam sam da završim ovom putovanje. Kada budem bio spreman da otpočnem novo, znam da će se vratiti kroz vetar koji će me voditi u nove daljine. Sledećeg puta posetiću Rim u jednom ovogodišnjem snu. U njemu je bilo snažnog susretanja svetlosti, nezaboravnih dodira i čežnje. Za to susretanje ona je zaslužna. Bilo je to još jedno njeno malo čudo. Taj san uronio sam u pesmu koja čeka svoje vreme da poleti. Dok se to ne desi, dok mi Milena ne da znak, nastavljam da sagorevam neuništivi mesec svake noći. Spremam se da otpočnem novo putovanje. Ne znam kuda idem ni gde ću stići. Ne znam ni da li ću se vratiti i da li ću to uopšte i poželeti. Možda Pjero pronađe svog Arlekina. Ne znam kakvo me putovanje čeka. Ipak ne brinem jer u srcu nosim i pepeo i vatru i neizbledivu svetlost jednog sasvim drugačijeg meseca koje samo retki nose u očima i po tom sjaju se prepoznaju na ovom svetu. Taj neobični mesec sazdan od pregršt dihotomija moj je i prijatelj i saputnik i pratilac i vodič. Ponekad posmislim da samo njega imam i da mi ništa drugo ne preostaje. To je ipak mnogo više od obične utehe. To je putovanje koje se nikada ne završava. Samo se preliva na drugu stranu kada za moj prelazak tamo bude došlo vreme. Ona me tamo čeka. Njena pesma tamo ne prestaje da se prelama kroz tišinu i čekanje. Novi put mi se već ukazuje. Vreme je polako da krenem dalje. Nema straha od nepoznatog, samo ushićesnot prerušena u iščekivanje. Pun je mesec. Zasrebrio se sjaj u očima. U jednom kutku mora mojih izgubljenih misli odjekuju svi prošli odlasci i jedna kontinuirana čežnja o povratku u njenu Italiju. Ipak, osećam da me ovaj posve drugačiji mesec ne vodi tamo. Ja mu se prepuštam. Koferi mi nisu potrebni. Sve što mi je potrebno za takvo putovanje nosim u sebi. Nosim tajnu ranu i hodam bez svetiljke. Kud god poželim da odem, moram je pratiti. Nemam braće. Hodam sanjajući kao reka bez kraja.* Noćas je pun mesec. Zove me da poletim ka njegovoj svetlosti. Ka nekom novom sebi. Ka njenim još neotkrivenim tragovima. Krećem dok nemo pevam njene reči. Kao i svi njeni prethodni alrekini i pjeroi, ne plašim se prepreka na putu jer dobro znam tajnu koju mi je na ceduljici ostavila u jednom davnom snu. Znam joj tajnu. Mesec je Milena. Milena je mesec.

*Fotografije koje slede predstavljaju scene iz istog performativnog serijala koji sam izveo i u Veroni iste godine, u okolini i na mostu Pietra (Ponte Pietra), koji je sagrađan 100 godina pre nove ere.






*Nosim tajnu ranu i hodam bez svetiljke. Kud god poželim da odem, moram je pratiti. Nemam braće. Hodam sanjajući kao reka bez kraja. - stihovi koje sam upotrebio u ovom tekstu pripadaju opusu Mileninih pesama na španskom jeziku.
*Sve fotografije ovog serijala performanasa kao i čitav video materijal koji još nije objavljen snimio je Kostandin Dimitrijević.

Monday, March 6, 2017

Dan iz nezaborava XII - 36 72


Stvorićemo ponovo mesec
da osvetlimo noći,
da zaključamo snove,
da oslobodimo dah.
I tada će se igra
vratiti duboko u naše tajne zamisli
oslobođene od svake smrti.
Biće i brza
i spora.
Biće dihotomna.
Biće svačija.
Kao arlekin bez kompasa,
neispunjeno i ne previše jasno
saglasan sa nastajućim i sve ređim,
zakasnelim ritmom nasumičnog rađanja
na drugoj strani
ka kojoj putujemo.

I to baš danas,
kada se sećamo tvog odlaska.
Svi su zaćutali.
Ali se istina iskrala
i počinje da počiva
u tvom obnovljenom trajanju.
Šapat je tvoj davno probio
sve zvučne zidove
jednog mog purpurnog sna.
Bio je to šapat
istine o tvom odlasku
na drugu stranu.
Sve je to bila tvoja zamisao.
Namerno si požurila
preko praga.
Potrčala si ka zvezdama koje nikada nećemo videti.
Prešla si odlučno na onu stranu
gde se noć drugačijeg stvaranja nikada ne završava.
Kao ni tvoja pesma u kojoj sagorevaš mesec
do koga si stigla u pratnji nevidljviog Pjeroa
na ovaj dan
pre previše godina.
Potrčala si preko praga
da budeš na strani večnosti.
Svoja.
Velika.
Prozračna.
Ljubičasta.
Inspiracija
i svetlost
za nas 
koji smo rođeni kao fragmenti
samo tvoje celine
koju si jasno naslikala
na dan odlaska
sa ovog sveta
koji je u stalnom propadanju
jer ne razume tvoje reči
jer ne vidi tvoje boje.
Jer ne čuje moje krike
iz nevidljive svakodnevice
tihog stvaranja tebi u čast.
Jer ne želi da čuje kako te
zovem muzikom iz sveg glasa 
da se vratiš na ovaj svet,
bar ponekad da svratiš
i razmrdaš i zaslepiš svojom svetlošću
sve ravnodušnosti mediokriteta,
sve zavisti  i pakosti neosvešćenih,
sva neznanja nadobudnih i primitivnih.

Ja i dalje vičem, pevam, molim, šapućem,
ćutim, plačem, zovem, naričem.
Milena, vrati se!
Milena, nećemo te zaboraviti!
Milena, ne ostavljaj nas.
Ne ostavljaj svoju decu meseca!
Vrati se danas,
makar na tren,
i reci mi da dolaze bolji dani za stvaranje,
da ne smemo odustati.
Putovanje mora da se nastavi.
Borba ne sme prestati.


Danas je dan iz nezaborava.
Zovem te i brojim unazad.
Ni danas nema sabiranja.
Ova dva broja dve su priče
o godinama
koje više ne teku,
o godinama kojih je sve više.
Da li si zarobljenja između ova dva broja?
36
72
Ili se među njima sloboda samo umnožava
uvek na ovaj dan?
Milena, sećam se.
Milena, nastavljam da stvaram.
Milena, ne bojim se noći bez meseca.
Izvini što sam ti izokrenuo pesmu.
Izvini što sam od pepela pokušao da napravim mesec.
Pokušao sam sve što sam mogao danas
samo da bih još jedan tvoj vredan delić
ogrnuo nezaboravom.

Još jedan dan iz nezaborava
polako iščezava u sazvučju rastrzanog martovskog sumraka.
Nema sabiranja.
Ovi brojevi govore i dok ćute.
I ja ću zaćutati.
Samo nam svrati danas.
36
72.