Wednesday, November 5, 2014

105. krug se zavrteo - danas je dan njene jeseni - OSLOBODIMO MILENU - beleške pre večerašnjeg performansa

Danas, 5. novembra, navršava se 105 godina od rođenja velike Milene Pavlović Barilli. Tim povodom izvešću muzičko-scenski performans "OSLOBODIMO MILENU!" u jednom kreativnom, kamernom prostoru u centru Beograda, u 20.30 časova. U performansu ću nastaviti da se bavim problematikom nepravedne skrajnutosti Mileninog stvaralaštva, pre svega poetskog. Koristiću kostim, instalacije, predmete i muzičke fragmente koja su reminescencija estetike njene i njenog vremena, ali i mojih ovogodišnjih performanasa koje sam realizovao u Beču, Veroni, Veneciji, Trentu, Vićenci, Beogradu. Performans će biti interaktivan. Neizostavno, izvodićemo kao theINVISIBLES prigodne muzičke fragmente. Performans će pratiti izložba fotografija koje su rezultat italijanskih performanasa iz 2010. i 2011. godine, kao i transparenata iz italijanskih i skandinavskih performanasa iz 2012. i 2013. godine.



Beleška pre večerašnjeg performansa
Traganje za Milenom se nastavlja. I večeras. I ovde. Danas najviše. Traganje se nastavlja jer Milena uvek izmiče. Vraćaju je uvek u skrivene kutke nama nepoznate, u prašnjave ćoškove davno osmišljene skrajnutosti. Mnoge njene boje su još uvek zarobljene u neprobojnim senkama ne tako slavne prošlosti, u neznanju i ravnodušnosti beznadežne sadašnjosti. Posle više decenija zatočeništva, zaborav lako potamnjuje tračke njene čiste svetlosti koja već neko vreme, uz pomoć nekih novih, vrednih lučonoša, pokušava da obasja svet iz njenog rodnog doma. Ipak, i na nekim drugim krajevima sveta ima nas koji se borimo da nesmetano pronosimo njenu neprolaznu svetlost i gradimo njeno novo trajanje. Borba je teška i neizvesna. Ruke su nam vezali nevidljivim lancima, a uporno nas uče prividu - da su to one iste pletenice koje je ona rasplela u jednoj svojoj pesmi. Treba razgrnuti pokrov od privida, još nismo pokopani i potkopani, a onda treba prigrliti istinu koju nam je ostavila i čistog srca osvojiti konačnu pobedu. 






OSLOBODIMO MILENU! 

Nek njene reči ne budu uvek sakrivene iza boja, naslikanih figura, prizora i svih njenih pogleda i lica. Neka polete u svet i neka se izgovaraju i pevaju na mnogim jezicima i tako ispune jedinstvenom celovitošću krug lepote različitosti. 

Oslobodimo njenu svetlost! Neka bojama i oblicima da drugačije značenje - novo, trajnije i sa više nade. 

Oslobodimo umetnost! Neka teče i van ustaljenih tokova, dajući neočekivanu svežinu ustajalosti svakodnevice i čineći nas boljima i iskrenijima prema sebi. 
Oslobodimo umetnike! Zaustavimo njihovo nasilno pokopavanje u tuđe i ružne kutije, prevaziđene i bezvredne kalupe. Prigrlimo ih jer su oni jedni od nas. 
Milena je jedna od nas. OSLOBODIMO MILENU! Prošlo je već 105 godina. Vreme je.


Večeras ne određujem ja tok performansa već vi, dragi moji saborci (jer to sada zaista jeste). Ja sam samo prodrmao kovčežić u kome njeni vanvremenski stihovi leže zarobljeni. Večeras ćemo ih pustiti u svet zajedno, izgovorene ili otpevane. I više im povratka neće biti! To je najmanje što joj možemo pokloniti u ovom danu u kome se slavi, ne samo njen dolazak na ovaj svet, već i postojanost i odlučnost njenog novog trajanja u budućnosti. Večeras ćemo opet sagoreti mesec!

Iz medija:



Video-zapis Foneta: 


Tuesday, October 28, 2014

Priče i fragmenti iz Parme (II) - prvi susret


Dok se letnja noć nespretno spuštala na grad, saplitavši se o vrhove tornjeva, zvonika, crkava i viševekovnih vila, tišinu jednog neobičnog trga, pustog i celog od kamena i mermera, nenametljivo je prekidalo šuštanje ljubičastog tila pod njenim slikama, pod njenim licima, očima, pod njenom melanholijom. Kao veo koji nas vodi na drugu stranu, ljubičasti til ostavljao je neizbrisivi trag pod mojim prstima, mešao se sa znojem mojih ruku koje su drhtale od velikog uzbuđenja i nejasnog straha od nepoznatog, ali i od straha da baš na tom mestu, u tom gradu, te julske noći našeg prvog susreta, ne otkrijem neku njenu tajnu koju je davnih dana ostavila u gradu svojih italijanskih korena. Tu noć nikada neću zaboraviti. Od tada je prošlo više od četiri godine. Milena je tada, posle mnogo proteklog vremena i vode nestalne parmske reke, ponovo prošetala ulicama, trgovima i mostovima Parme. Bio je to moj prvi veliki performans. Milena me je vodila sigurno ulicama koje je dobro poznavala, ali im nikada nije pripadala, niti su je one ikada prigrlile u potpunosti. U tom čarobnom gradu, punom nekih bezazlenih, ali privlačnih tajni, Milena je bila samo usputni gost, namerni prolaznik u predasima između svojih velikih putovanja i ciljanih destinacija. Ipak, ostavila je svoj trag, danas nedovoljno jasan, prilično sakriven pod prašinom prepričavanih sećanja predaka današnjih članova porodice Barilli koji i dalje žive u Parmi. Sakrila se negde silueta njene senke u toj žutoj, stogodišnjoj vili, sa druge strane reke. Danas ta kuća više ne pripada Barilijevima, Bruno ju je davno prodao jer je stajala na putu njegovim lutanjima. Ipak, širom velikog zida, koji gleda u Verdijev most, u proleće svoje cvetove oslobađa vremešna, raskošna ljubičasta glicinija. 


Posle te julske noći, još tri puta sam se susreo sa Parmom, i samo sam u jedno postao siguran. Milena je svoj neobični trag utkala u boju i miris te vremešne glicinije. Svi ostali tragovi koje sam u tom gradu pokušao da otkrijem i pratim i dalje me nisu odveli do istinske Milenine prisutnosti u parmskoj sadašnjosti. Zato me radoznali, istraživački nemir nikada ne napušta kada odlazim iz Parme. Moram se vratiti. Milena se mora vratiti da pronađe svoje fragmente koje je u svojim usputnim svraćanjima rasula po uglovima u koje tek treba zaći. Ali do nekog novog povratka proteći će još mnogo dana lutanja i traganja za odgovorom. Sada želim da se vratim na početak svoje priče o Parmi.


Nisam siguran ni da li ću posle četiri godine uspeti da nešto vredno i jasno napišem o tome, ali o tome ne odlučujem ja, već ona. Oktobar je počeo. Jesen nas uvlači u svoju čežnjivu igru obamrlog spokoja koristeći se trikovima miholjskog leta. Noćas mi je šapnula da je vreme. I evo me danas kako pišem o prvom susretu sa neobičnim gradom jedne od njenih čuvenih dihotomija - istovremenog pripadanja i nepripadanja.



Inspirišuća opuštenost jednog majskog popodneva stvorila je posebnu atmosferu u stanu u kome sam tada živeo, a u kome sam inače lako i puno stvarao. Stvorila je atmosferu u kojoj se moj kreativni krug zavrteo neizmerivom brzinom, prizvao Mileninu svetlost i ustermio se novi početak. Naše svetlosti su se ponovo, ali presudno, susrele tog popodneva i više se nikad nisu mimoišle. Na moju beskrajnu sreću. Toga dana nastao je koncept mog prvog velikog projekta. Njena Italija nas je čekala spremno i otvorenog srca. Čekala je njen drugačiji povratak. Čekala je da postane neraskidivi deo njenog novog trajanja koje je tada bilo na samom začetku. Dok sam nizao gradove koje ćemo posetiti, Parma je iskrsla kao prosvetljenje. Sa njenim iskrsavajem rodila se ideja o mom kreativnom pokušaju otkrivanja postojanja i značenja Milenine posebne percepcije Italije. S obzirom na to da sam se tada fokusirao na ona mesta koja su prilično blizu naše italijanske baze, divnog grada u regiji Veneto – Vićence, Parma je ipak nešto udaljenija od te baze, samim tim i primamljivija. Ipak, bio je to grad u kome sam planirao svoj prvi performans. Sećam se dobro tog trenutka kada me je obasjala ideja o odlasku u taj grad i realizaciji završnog performansa baš tamo. Osećanje koje me je obuzelo bilo je više od uobičajenog ushićenja. Znao sam da me čeka nešto važno i veliko. Čeka me iskustvo koje će zauvek promeniti pravac mog dotadašnjeg stvaralaštva pod Mileninim okriljem.


Odmah sam počeo da istražujem o samom gradu tragavši za mestima sa onim magičnim preduslovom za perfrormans. Osmislio sam odmah i sam koncept parmskog performansa – napraviću transparent koji će predstaviti Milenu kao deo parmske kulturne baštine i koji će skrenuti pažnju slučajnim posmatračima i prolaznicima, nosiću ga na svojim grudima i leđima, u rukama ću imati svoju prvu pokretnu instalaciju (tri njene reprodukcije na ljubičastom tilu koji prekriva stativ za kameru), i šetaću ulicama i trgovima starog jezgra tog grada. U mojim mislima prvo susretanje svetlosti u italijanskom kontekstu tog popodneva je već otpočelo svoj uzbudljivi put koji i danas traje i račva se u neslućenim pravcima.


Jul. Četiti godine ranije. Bili smo već nedelju dana u Italiji, ali sam veliki performans i posetu Parmi ostavio za kraj, ne samo zato što je to trebalo da bude velika završnica mog prvog italijanskog performativnog serijala, već zato što sam se pomalo pribojavao tog susreta, a s druge strane obuzelo me je veliko uzbuđenje i nestrpljivost. Nekoliko dana pre odlaska u Parmu, moj najbolji prijatelj i ja smo na mapi ispitivali rutu od Vićence do Parme. Ne znam kako se toga nisam ranije setio, valjda zato što nisam mogao da poverujem da je tako nešto moguće u Italiji, kad već nije moguće u njenom rodnom Požarevcu. Ipak, Kosta je imao više hrabrosti i bistrih misli, pa je uzeo navigator i na mapi Parme ukucao njeno ime. Na naše veliko iznenađenje i radost pojavila se ulica sa Mileninim imenom. Ovde, u Srbiji, za to se nije znalo. U Parmi, u kojoj njena svetlost još nije dovoljno prepoznata, ipak je postojala svest da je ona deo njihovog kulturnog nasleđa. Jedna uličica u tom gradu ponela je njeno ime. Poseta Parmi dobila je još jednu nepredviđenu dimenziju. Naša prva stanica biće upravo otkrivanje te ulice gde sam planirao da otpočnem svoj završni performans. To veliko otkriće ispunilo mi je srce nekom neuobičajenom nadom da se promene mogu desiti. Istina, teška borba je tek predstojala.





Bio je petak, 16. jul 2010. godine. Skoro četrdeset stepeni. Ipak u Italiji se tako visoka temperatura lakše podnosi. Ili je ja lakše podnosim. Iz Vićence nam je trebalo skoro dva sata do Parme. Dakle, prva stanica bila nam je uličica koja nosi Milenino ime. Nalazi se u jednom lepo uređenom, novijem stambenom naselju na periferiji Parme, u okviru šetačke zone, unutar samog stambenog bloka. Iako je uličica kratka, trebalo nam je desetak minuta da pronađemo tablu sa imenom. Bila je zaklonjena lišćem raskošnog drveta pored koga je stajala. Ni danas ne umem najbolje da objasnim i verbalizujem tu neobičnu eksploziju osećanja i misli kad smo konačno pronašli tablu. Posle nekoliko minuta presabiranja, jer za mene je to bilo veliko otkriće, postavio sam na svoje grudi i leđa transparente i otpočeo svoj prvi veliki performans.




Naša druga parmska stanica bila ulica u kojoj se nalaze nekadašnja i sadašnja kuća Barilijevih. Adresu sadašnje kuće dobio sam od direktora galerije u Požarevcu. Strada delle Fonderie 3. To je jedna, ne toliko duga i prostrana ulica, ali vrlo prijatna i mirna, smeštena između dva mosta, tik uz obalu reke koja leti obavezno presuši. Pripada samom početku drugog kraja grada koga razdvaja ta nestalna rečica. Taj kvart zove se Oltretorente (Oltretorrente). Ulica izlazi sa jedne svoje strane na most “Verdi”, a s druge strane na glavnu kapiju jednog od najvećih bogatstava tog grada, Vojvodski park (Parco ducale). Međutim, tada nisam znao da na toj adresi nije ona vila u kojoj je živeo Bruno, u koju je Milena svraćala. Ta čuvena vila koju je Milenin deda Čekrope davno sagradio jeste žuta kuća na samom početku te ulice, na broju jedan. Na nju se naslanja deo stambene zgrade crvene fasade i zelenih žaluzina, u tom trenutku u toku restauracije, dom današnjih Barilijevih, na adresi koju sam dobio. Preko puta crvene kuće izveo sam kratku performans-minijaturu. Osećao izuzetno nelagodno, iako svojim činom nisam remetio niti ugrožavao ničiji privatni prostor, jer je ulica javno mesto. Međutim, nije to bio osnovni razlog intenzivne neprijatnosti koja me je obuzela u trenutku performansa, već predosećaj, pa onda osećaj, da Milena tu ne pripada, da je nema dovoljno ili da je jedva prisutna u energiji i sećanjima koja se čuvaju danas u “crvenoj kući”. Osetio sam kovitlac male nepravde prema takvoj veličini kao što je Milena, koju, verujem, nenamerno čine neki njeni današnji rođaci. Neznanje i mnogo nerazotkrivenih fragmenata njene celine prinudilo ih je da je ne poznaju i ne slave dovoljno.





Nažalost, nismo mogli da posetimo Vojvodski park jer se te večeri u njemu održavao neki koncert, pa je park bio zatvoren za javnost od ranih popodnevnih časova. Znatiželja da osetim i osmotrim inspirativni ambijent parka nije me ostavljala na miru sve do naredne posete Parmi. Bila je to ona vrsta uporne radoznalosti koju je kontinuirano potkrepljivala intuicija. Kada sam sledeće godine prvi put posetio park, shvatio sam da me intuicija nije prevarila.



Sumrak je najavljivao svoj dolazak blagim i postepenim prigušivanjem dnevne svetlosti. Požurili smo preko Verdijevog mosta na drugu (ili prvu) stranu grada, u samo gradsko jezgro. Osećalo se u toplom, vlažnom vazduhu viševekovno trajanje, miris primamljive memle, miris duge istorije i prošlosti čija svedočanstva još žive. Trg na kome se nalazi glavna gradska katedrala sa izuzetno zanimljivom krstionicom ostavio je poseban utisak na mene svojim spokojem i zaustavljenošću u prošlosti. Pomislio sam: “Milena je tu.” I bio sam srećan zbog te male, važne spoznaje. 



Međutim, završnicu svog prvog serijala performanasa nisam otpočeo na tom trgu, već u nekoj od ulica niže, koje su vodile na glavni gradski trg – Trg republike. Naravno, pre samog početka, imao sam ogromnu tremu i osećaj nelagodnosti da svoju duboku potrebu delim sa slučajnim prolaznicima jednog grada u kome se nalazim prvi put. Ipak, značaj afirmacije Milene bio je važniji od svih mojih trenutnih unutrašnjih previranja, strahova i bitaka sa novim nepoznanicama. Sa transparentima na grudima i leđima, sa instalacijom u ruci, krenuo sam u nepoznato. Ideja je bila da se prošetam centralnim ulicama i da se zaustavim na glavnom gradskom trgu gde bih bio dostupan svim zainteresovanim prolaznicima da podelim informaciju o Mileni. Takođe, kao i u celom serijalu, deo performansa bilo je i fotografisanje instalacije u italijanskom ambijentu. Sama šetnja do trga trajala je nekih desetak minuta. Ubrzo sam se navikao i na radoznale poglede prolaznika, ali i na one malobrojne koji su se trudili da me ne primete, da ne primete Milenu i neobičnu, malu promenu koju svojim iznenadnim pojavljivanjem “niotkuda” unosi u jedan julski petak pod sumrakom, preobražava svakodnevicu u jedno sasvim novo iskustvo u prolazu. Iako smo bili krhki i lomljivi u tim trenucima, Milena i ja, sitni, skriveni, prezrivi polupogledi, istina zaista malobrojni, nisu nas slomili. Dali su nam drugačiji vetar u leđa. Vetar promena je razgrnuo sumrak nad Parmom. Milena je stigla. Ponovo je tu. Možda nije nikada sasvim ni otišla. Možda. Zato sam pošao tamo da je tražim. Zametnuti su njeni tragovi, ljubičasti fragmenti, u gradu njenog italijanskog porekla. Jednog dana ću ih naći. Jedan susret sa njenom Parmom, prvi susret, svakako nije bio dovoljan da neke od tih tragova otkrijem. Samo sam probudio uspavani nemir, podigao prašinu sa njenih tajnih staza koje ću tek pronaći u nekom od sledećih susreta.





Stigao sam na glavni trg. Kafei i barovi su bili puni. Ljudi su radoznalo gledali, komentarisali, fotografisali, ali su malobrojni bili oni koji su zaista prišli i pročitali ono što je pisalo na transparentima. Dok sam stajao na trgu kao živa statua, dok sam fotografisao instalaciju, straha, treme i neprijatnosti više nije bilo. Bio sam ispunjen nekim čudnim zadovoljstvom, možda dotad nepoznatim ushićenjem. Milena je opet prošetala Parmom. Ostavila je novi, neizbrisivi trag. Dobio sam jednu malu bitku protiv zaborava. Veče je već uveliko davalo poseban sjaj noćnoj rasveti na glavnom trgu, a nama je bilo vreme da se vratimo u našu italijansku bazu. Želeo sam da doživim i noć u tom neobičnom gradu, ali tu sam želju ostavio za neku drugu priliku, za neko drugo susretanje svetlosti. Noćna susretanja imaju drugačiju boju, dublje značenje. Noću se dihotomije umnožvaju neizmerivom brzinom. Srešćemo se jednom u noći. Tada će njene boje otkriti svoje tajne nijanse. Tada će Parma cela stati pod njeno okrilje. Sa tim snom u mislima vraćao sam se u Vićencu. Mesec nam nije osvetljavao put. Ne verujem da se sakrio. Sagoreli smo ga. To je bio jedini način da zaokružimo naš susret. Vozili smo se u noći, zamišljeni i sneni, prekriveni prašinom pepela meseca kojeg smo sagoreli. I dalje mi se u kosi krije poneka trunka da me podseća na to da traganje još uvek traje, da se putovanje nastavlja. Milena je i ovde i tamo. Tamo ću opet jednom otići da je tražim. Ipak, potrebno je još mnogo neobičnih i nezaboravnih susreta da bi mi se konačno prikazala ona Parma u koju je ona jednom davno utkala deo svoje drugosti. Možda mi se to i ne desi na ovom svetu, ali ja neću odustati. Suština življenja je u neprekidnosti traganja. Suština stvaranja je u procesu. Ona me je tome naučila. Sve su to fragmenti njene davne zamisli. Jedan od njih se krije u Parmi. Sledeći put ću mu biti bliže. Možda se i sretnemo. Kad ljubičaste glicinije počnu da šire svoje boje i mirise na zidu žute vile na drugoj strani reke, krenuću opet na put. Možda se tamo sretnemo.






Monday, July 7, 2014

Kad bela maska (ot)krije sva njena lica - beleške o performansu i Mileninoj zastupljenosti na izložbi "Jugoslovenska umetnost od 1900. do 1945."


Krajem marta ove godine, u Muzeju istorije Jugoslavije otvorena je izložba  "Jugoslovenska umetnost od 1900. do 1945." na kojoj je bilo izloženo sto slika iz tog perioda, i to iz zbirke Muzeja savremene umetnosti. S obzirom na to da su bile izložene i Milenine slike, bio je to sjajan povod da realizujem u tom prostoru performans. Jedanaestog maja izveo sam dvadesetominutni performans ispred izloženih Mileninih slika, tačnije samo dve, od petnaest, koliko ih ima u zbirci Muzeja savremene umetnosti. Izbor onoga koji je pripremio izložbu sveo se na Autoportret iz 1936. i Autoportret sa strelcem. Istina, zaista je reč o njenim remek-delima. Međutim, da li je Milena zaslužila da se više njenih dela nađe na ovoj izložbi? Svakako da jeste, ali o tome na kraju ovog teksta. Vratimo se performansu.



Koristivši belu, bezizražajnu venecijansku masku želeo sam da potcrtam i naglasim snažno prisustvo Milenine vizuelne materijalizacije kontinuiranog samopreispitivanja, introspekcije, zapitanosti o svom kompleksnom dualizmu, fenomenu dvojnice kroz veliki broj autoportreta, kao i ženskih i androginih likova koji joj očigledno namerno, konceptualno sliče. Bela maska jeste u stvari prazan prostor, metafora za platno, na kome se mogu projektovati sva njena lica, slikati njihove refleksije, odgonetati zapitanosti i otkrivati tajne njenih dihotomija. Bela maska bez ikakvog izraza suprotstavlja se kompleksnosti i živosti likova koji nas u zaustavljenom pogledu posmatraju sa platna i dozivaju na igru odgonetanja i otkrivanja svega onoga što kriju u svojoj prividnoj jasnoći i određenosti. Međutim, maska se samo ne suprotstavlja svim Mileninim licima sa izloženih slika, već i čuva njihovu autentičnu mističnost, bilo da je pozicionirana u mojim rukama ili na mom licu. 




Performans je imao četiri dela ili faze. Prvi deo počinje uvođenjem bele maske u prostor izloženih Mileninih slika držeći je u ruci i menjajući njenu poziciju u odnosu na slike. To je faza međusobnog prepoznavanja, kada je maska samo simbol privremenog prikrivanja i sakrivanja pravog lica, ali sa naglaskom na sopstvenu formu u datom prostoru, bez upotrebe njene osnovne funkcije i ispunjavanja osnovne simbolike. Maska ima plavu providnu traku, koja je simbol Milenine melanholije, ali i vode kao motiva koji je izuzetno prisutan u njenom stvaralaštvu, pre svega se odnosi na more i na njenu višeslojnu intimnu vezanost za more. I u ovom performansu prisutna je prepoznatljiva ljubičasta ešarpa kao simbol kontinuiteta mog putovanja ka otkrivanju Mileninog čudesnog sveta, kao simbol neraskidive veze sa svim prethodnim performansima. Dakle, u prvom delu umetnik kao performer ali i kao pokretno telo u velikom belom prostoru, jeste centar medijacije između dva sveta - transparentnog prikrivanja i sakrivanja sopstvene vizuelne datosti iza bele maske i Mileninih lica koja odašilju neobičnu i zaokupljujuću energiju sa slika na kojima su zaustavljena kao metafore jednog perfidnog, konceptualno vešto osmišljenog, implicitnog i nenametljivog, ali suštinski dubokog skrivanja i prikrivanja suštine kroz unapred uspostavljene odnose određenih uloga koje su likovima dodeljene na slikama uz određenu prisutnost zagonetnosti i mistike koja je možda, u stvari, Milenina nevidljiva maska koja bi trebalo da nas navede na put koji nas udavljava od onoga što su zaista i slikarka i strelac.





Drugi deo počinje kada stavljam masku na lice i na taj način brišem privremeno granicu između ta dva sveta, kreirajući jednu novu vizuelno-komunikacijsku dihotomiju koja otvara nove kontekste traganja i nove načine skrivanja - otkrivanja. Sada je umetnik - performer deo Milenine suštinske slike i metafore dvojnosti, deo njenog sveta i njenog koncepta, njegovo telo postaje jedna od bezličnih i bezimenih statua prisutnih i njenom slikarskom, ali i lirskom stvaralaštvu. U ovoj fazi umetnik više ne postoji niti ima ikakvu važnost. Postoji samo njeno delo uvučeno i dugotrajni proces traganja za novim značenjima. 
Treći deo performansa počinje kada skidam masku i vraćam se ponovo u prostor medijacije, koji  je međutim sada izmenjen i drugačiji nakon stapanja performera sa delom. Postavljene su nove granice između dva koncepta i dva sveta, gorepomenuta. Granice više nisu dovoljno jasne i vidljive, svetovi su bliži, a medijacijski prostor je dobio svoj dihotomni karakter i sposobnost metamorfoze zahvaljujući novostečenoj dvojnoj pripadnosti i jednom i drugom konceptu. Kao i uvek, u kompleksnosti ovih procesa stvaranja umetničkog dela, umetnik ne samo da preispituje umetnost, već i sopstveno stvaralaštvo i lični unutrašnji duhovni prostor, pokušavajući da ga proširi, obogati i nadgradi. 




Skidanje maske, udaljavanje iz sveta Mileninih lica, vraćanje u izmenjeni prostor medijacije i svest o ponovnom samoprisustvu, u meni jeste izazvalo jednu vrstu emotivne praznine i blage, nejasne tuge, jer sam tako postao bliži onoj svakodnevici i borbi koju kontinuirano vodim za vidljivost umetnosti. Gorčina i neminovnost stvarnosti koja nam je nametnuta postala je ponovo deo moje sopstvene stvarnosti.
Poslednja, četvrta faza, jeste moj potpuni povratak u stvarnost i objektivizacija prostora u kome sam izveo performans, koji ponovo postaje samo izložbeni prostor. Spuštanjem maske i ešarpe na pod isped Mileninih slika jeste i kraj performansa. Performer postaje posetilac, a rekviziti koji leže na podu već su deo sećanja na te trenuke magije kada su Milenina zagonetna lica puna tajne i melanholije, maska nepoznatog venecijanskog majstora i umetnik-performer izgradili poseban mikroprostor kroz višeslojnu međusbonu povezanost i komunikaciju, stvorivši jedno neobično umetničko delo, koje je pokušalo u svom kratkom trajanju da bude bliže odgovoru na večno pitanje “Gde je Milena?”.
Svakako, maska je u ovom performansu imala višestruku funckiju. Jedna od njih je bila i da podvuče značajno prisustvo maske kao simbola u Mileninom vizuelnom stvaralaštvu. Međutim, maska je njena veza sa italijanskim kulturnim podnebljem u kojem je boravila, stvarala, iz koga je odlazila i kome se vraćala. U tim kulturološkim okvirima, u slavnoj istoriji umetnosti i remek-dela pronalzila je uzore i inspiraciju. Ako malo suzimo prostor italijanskog konteksta maske, onda dolazimo do Milenine vezanosti za iskustvo života i stvaranja u Veneciji i njenog susretanja sa svim onim što nosi čuvena commedia dell’arte.





Na kraju, vratio bih se samoj izložbi i zastupljenosti Mileninih dela na istoj. Moj utisak je da je izbor dela na izložbi izvršen više prema ličnim preferencama autora koncepcije, nego u odnosu na realnost umetničkih dometa i značaja u istoriji domaće, ali i evropske i svetske umetnosti. Takođe, moj utisak je da lične preference nisu zasnovane samo na visini umetničkog dometa izabranih dela. Još jednom je i ovde Milenino delo bilo nedovoljno prepoznato kao delo izuzetno kvalitetne autentičnosti, kako u smislu veštine, tako i u smislu inovativnosti. Milena je ostavila našoj kulturnoj baštini blago čija je vrednost neizmeriva. Mi i dalje ne umemo da se nosimo sa takvom vrednošću, ne umemo da je prepoznamo, da je slavimo, da od nje učimo i da je pronosimo ponosno kroz čitav svet. Ne da je nedovoljno, već je i pomalo degradirajuće što je Milena na izložbi predstavljena samo sa dva dela, dok su neki autori, uz moje veliko poštovanje prema njihovom radu, sa očigledno daleko manjim umetničkim dometima u svom stvaralaštvu podjednako ili više bili zastupljeni od Milene. Po mom mišljenju, to govori u prilog tome kako izložba, na kraju, nije bila dovoljno uspela, iako se njen značaj ne može poreći, a pokušaj se mora pohvaliti i podržati bez zadrške. Još jednom želim da naglasim da je ovo moj utisak i moje promišljanje i ovime ne želim nikoga da diskreditujem, ali moramo uvek biti svesni našeg mesta i značaja velikih dela i njihovih stvaralaca. Ovde me je još jednom presrelo pitanje dokle će Milenino veliko i autentično delo biti u senci pejzaža i portreta srpske “heroine”. Milena Srbima nikada neće biti dovoljno Srpkinja. Poražavajuće je to što je i dalje takvo sagledavanje dela i stvaraoca u značajnoj meri prisutno. To što je ona odbila italijansko državljanstvo u trentuku kada bi joj to donelo presudnu promenu u sveukupnom poboljšanju ne samo karijere, nego života uopšte, ovde ne znači ništa. Taj čin ovde neće nikad biti shvaćen dovoljno patriotski. Nelagodno mi je što ovu činjenicu moram da naglašavam, što moram da je ubotrebim kao nekakav argument, ali nekada je potrebno glasno reći jednostavno i jasno. Malo je onih koji zalaze u dubine dela i tako otkrivaju važne poruke koje su nam stvaraoci ostavili u iskrenoj želji da nešto promene i da doprinesu našem duhovnom progresu. Rastužuje me što sam prinuđen da tako govorim, ali se vremenom eufemizmi potroše, posebno ako je borba mučna i duga. Italijansko poreklo i slobodan kosmopolitski duh ovde joj još nisu oprošteni. Kao da ima zaista šta da se oprosti i kao da uošte danas neko ima pravo da Mileni sudi, da čoveku sudi prema onome što jeste. Među ovim redovima nameće se još jedno važno pitanje: “Da li umetnik u teškim i kriznim vremenima treba da se bori za pravdu, slobodu i moralna načela svojim radom i stvaralaštvom i istrajavanjem na sopstvenom putu ili treba da napusti sopstvenu suštinu i uključi se u neke druge, “društvenoprihvativije”, radikalnije oblike borbe?” A možda ova dva puta nisu međusobno isključiva i možda je postavljanje ovakve dileme suvišno. Možda je to pitanje ličnog izbora. Možda se mesec može sagoreti na oba načina. Važno je boriti se. Važno je stvarati. Traganje ne prestaje. Neće Milena zauvek ostati u krugu nevidljivih i skrajnutih. Svakako da tom krugu suštinski više ne pripada. Ona traje. Njena svetlost je probuđena. Ipak, to nas ne sme zavarati jer ključno pitanje je i dalje bez odgovora. Gde je Milena? Odgovor je i dalje suviše daleko.