Tuesday, December 10, 2013

U pakosti svih sedam dana/Nella malizia dei sette giorni - priča o spotu, performansu i pesmi



Kako se moje i naše putovanje nastavlja, otvaraju se novi putevi, iskrsavaju nova saznanja, otkrivaju se novi tragovi koje treba pratiti, nastaju nova susretanja svetlosti. Sve je više važnih fragmenata i bliži smo sagledavanju celine. Nastavljam da ozvučavam muzikom njene neprolazne reči. Do kraja 2010. godine, posle nastanka pesme „Sagorećemo mesec“, nastalo je još nekoliko pesama na Mileninu poeziju. Sakrivene i dobro čuvane u nekim video i audio-zapisima, čekaju svoj trenutak da polete u svet i promene splet njegovih sazvučja.
U tom periodu nastala je i muzika na stihove dve Milenine pesme koje sam povezao u jednu celinu. Nadam se da će ona razumeti tu moju intervenciju. Danas se pesma zove „U pakosti svih sedam dana/Nella malizia dei sette giorni“, po prvim stihovima jedne od pesama bez naslova iz italijanskog ciklusa, koji je nastao početkom tridesetih godina prošlog veka. Ove godine desio se pravi trenutak za njeno otkrivanje.


Spot za ovu pesmu objavljen je 22. maja i to kao verzija izvođenja uživo sa našeg prvog koncerta (muzičko-kreativni projekat „theINVISIBLES“). Koncert je nosio simboličan naziv „Burning The Moon“, inspirisan našom prvom pesmom na Mileninu poeziju, njenom porukom, idejom o drugačijoj borbi za vidljivost, što je u konceptualnom smislu naš koncert i predstavljao. Naime, koncepcija koncerta bilo je tretiranje savremene „indie“ i „mainstream“, svetske akustričarske scene, sa posebnim osvrtom na našu autorsku muziku. U tom autorskom polju svakako posebno i veliko mesto zauzima naše muzičke stvaralaštvo na Mileninu poeziju i taj opus smo premijerno predstavili prisutnoj publici. Svakako, izvođenje tih pesama nije bilo uobičajeno. Pokušao sam da spojim dve forme, koje po svojoj suštini nikako nisu daleke, već se sjajno upotpunjuju. Naime, istovremeno sam izvodio i performans – minijature koje su predstavljale dodatno čitanje Mileninih poetskih fragmenata u svom novom, muzičkom uobličenju. Takva sinteza je svakako otvorila nova značenjska polja i nova, potpuno autentična tumačenja u okviru same umetnosti. Umetinčko delo tumači se drugim umetničkim delom i u tom procesu se susreću i prepliću momenti retrospekcije, introspekcije i ekstrospekcije. Tako nastaje potpuno nova, kompleksna celina, koja kao takva predstavlja posebnu formu, koja, nadam se, donosi neku promenu i savremenim tokovima umetnosti svojom inovativnošću.


Spot za ovu pesmu sadrži kadrove samog koncertnog nastupa, ali i kadrove koji su snimljeni pre početka koncerta u istom prostoru bez publike, među kojima su kadrovi uvodnog performansa koji predstavlja inicijaciju novih instalacijsko – kostimografskih elemenata i novog izražajnog okvira koji će dominirati, kako kasnije iste večeri u izvodđenju baš ove pesme, tako i u serijalima italijanskih performanasa u junu i julu ove godine.




Međutim, možda najveći izazov za mene u kreiranju ovog konkretnog stvaralačkog kruga bio je taj što sam se usudio da pored scenarija za spot (što je i bilo očekivano) potpišem i režiju istog. Prvi put. Do sada sam se bavio isključivo video-radom, od osmišljavanja do montaže, ali ipak je režiranje muzičkog spota nešto sasvim drugačije. Ili ipak nije. I ovu svoju prvu režiju takođe svrstavam u video-art zbog samog pristupa. 
Za vizuelni identitet pesme izuzetno je značajno bilo i osmisliti pravi ambijent – scenografiju. Veliki broj sveća, uglavnom belih i ljubičastih, stare lampe iz različitih perioda, drveni kovčežići, beli i crni til, kao i instalacija „drvo sećanja“ činili su okosnicu scenografije koja je, čini mi se, na pravi način upotpunila kvalitetnu transmisiju poruka pesme. Stare lampe predstavljaju citate prošlosti u susretu sa svetlošću današnjice. Dakle, na delu je još jedno susretanje svetlosti, odnosno novi način da se još jednom takvo susretanje veoma suptilno i nenamateljivo, vrlo posredno i na prvi pogled uobičajeno, prenese publici. Sveće su prisutne, ne samo zbog svoje izuzetne dekorativnosti, već i zbog svoje višeznačnosti, koja je se vrlo lako može povezati sa pričom ove pesme. Sa Mileninom pričom. Pre svega, sveće opstaju već vekovima kao mali izvori veštačke svetlosti. I svetlost lampi i svetlost sveća ukazuje na snažnu priustnost noći, a upravo je to doba dana kada je Milena najviše stvarala, kada je vodila svoju tihu borbu, kada je istrajavala u sagorevanju meseca.


Kadrovi praznog prostora, pre svega vizuelno prebiranje po detaljima, predstavljaju pogled onoga ko se bori sa pakošću svakodnevne tišine i jednoličnosti predmeta koji je okružuju. Kadrovi mene kraj mikorfona simbolizuju to ćutanje u samoći, koja postaje iz dana u dan neizdrživa do te mere da počinje da liči na zaveru, na pakost, koja ne ostavlja usamljenika na miru svih sedam dana u nedelji. Međutim, imaju i ličnu simboliku – i dalje prisutnu nemogućnost da se moj glas nesmetano čuje svuda gde postoje oni koje bi njegova sadržina mogla da ih dotakne.



Već dobro poznata ljubičasta ešarpa ponovo je jedno od osnovnih kostimografsko-instalacijskih sredstava i u performans-minijaturi u toku izvođenja ove pesme. Ešarpa je simbol kontinuiteta mog puta i doslednosti stvaralaštvu inspirisanog Milenom. Istovremeno je i neposredna veza između prethodnog i ovog spota. Vezana oko zglobova ruku, predstavlja stegu i patnju koju stvara ta daljina koja se ne može izmeriti. Odvajanjem ruku, među njima se stvara jedan intimni mikroprostor koji je metafora za prostor koji se gradi u međusobnom udaljavanju dvoje ljudi. Širom raširene ruke „okovane“ ešarpom metafora su neizmerive daljine i svih patnji koje izaziva. Iako takva daljina u prvi mah stvara privid slobode, u svojoj suštini ona je izuzetno skučen emotivni prostor koji steže, guši i zaklanja vidike. Zato su ruke vezane. Završetak takvog stanja stvari i novi početak simbolizuje moje odvezivanje ešarpe i oslobađanje ruku, ali daljina nije nestala, samo je promenila svoj oblik i mesto, što ešarpa oko vrata i pokazuje.




Nova instalacija „Život po danima“ jeste kotur žice razvučen u jednu formu blisku loptastom obliku. Ta forma predstavlja spoljašnje konture života jednog umetnika, predstavlja percepciju života od strane drugih – savršenu strukturu prilično geometrijski pravilno uređenu. Fragmenti sa Mileninih slika vise na crnim satenskim vrpcama predstavljajući fragmente njenog života vidiljive drugima, ali višeznačne. Zodijačka obeležja dana u nedelji simbolizuju upravo njih, jednu sedmičnu svakodnevicu. Uvođenjem ove nove instalacije najavio sam i seriju italijanskih performanasa koje sam izveo početkom juna i početkom jula ove godine.





Držanje instalacije predstavlja pokušaj uspostavljanja kontrole nad sopstvenim životom. U poslednjem delu pesme kada se ponavlja sinteza delova iz dva Milenina različita stiha: 
„U pakosti svih sedam dana postoji daljina.“
uz samu muzičko-interpretativnu kulminaciju,  pokušao sam da pokažem odlučnost koja vodi pozitivnoj promeni kidanjem zodijačkih simbola dana u nedelji. Ukidaju se daljine i tišina samotne svakodnevice. Međutim, sam čin kidanja jeste vizualizacija snažnog sudaranja patnje, besa, tuge i nezadovoljstva i nadolazeće životne promene koja nosi nadu u bolje dane, što prerasta u zanimljivi čin dihotomne samodestrukcije. Iz lošeg se ipak rađa dobro.
Uvođenje novog kostima takođe je najava za nove perfromanse, ali i opomena sa pitanjima gde je umetnik i gde je Milena.





Performans-minijatura pre koncerta ima višestruko značenje. Prvo – onaj koji perforimira dobija dvostruku ulogu. On nije više samo onaj koji kroz performans donosi svoj perceptivni krug borbe sa pakošću usamljeničke tišine svakodnevice, već i sam postaje objekat nečijeg posmatranja. Ostavljeno je gledaocima da sami otkriju ko je tajanstveni posmatrač koji se uvodi u priču spota. Da li su to oni sami, te im se tako samo proširuje polje percepcije, ili je to možda sama Milena. Možda je neka treća strana koja očekuje proces odložene identifikacije od strane publike. Takođe, u čisto vizuelnom smislu, ova performans-minijature je inicijacija novih sredstava u performativni krug i prostor i u polje posmatrača.


Proces stvaranja je često vrlo čudan i prilično verbalno neobjašnjiv. U tom smislu, ne bih umeo da objasnim zašto sam spojio ove dve Milenine pesme, odnosno prva je cela, a iz druge sam upotrebio nekoliko poslednjih stihova. Ipak, činjenica da sam spojio u jednu dve različite pesme i da su tako postale jedna skladna celina koja gotovo savršeno funkcioniše u sazvučju sa muzikom, govori pre svega o visokom stepenu Milenine poetske doslednosti tematici iz sopstvenog sveta i sazvežđa, ali i njenom izuzetnom lirskom umeću da sve ono duboko lično, prilično očigledno i u prvom pažljivom čitanju, uzdigne na univerzalni nivo. To je uspela svojom magijom veoma sugestivnog pisma i jezikom slika, približivši tako svoje poruke čitaocima i ostaviviši im veliki prostor koji mogu istražiti i u njemu naći fragmente svog ličnog.
Možda o razlogu ovakve poetske sinteze najbolje govori sam rezultat. Ključna sintagma koja bi mogla možda najtačnije odrediti ovu moju malu intervenciju spajanja fragmenata njene poezije jeste tišina daljine. Samotna tišina neizmerive daljine.




Pesma je dvojezična iz istog razloga kao i prethodna. Mileninu dvojnost ne smemo prevideti niti na to imamo pravo. Ove poetske fragmente pisala je na italijanskom – jeziku svoga oca. Govorila je da se oseća Srpkinjom, iako je suštinski bila kosmopolita. Tu njenu suštinsku dvojnost koja je potekla od porekla pocrtao sam u ovoj pesmi jer joj je suštinski odredila put. Taj arhe-dualizam stvorio je čitav konglomerat najrazličitijih dihotomija. Taj dualizam opet je imao dvostruko delovanje koje je bilo jedan neprekidni ciklus u kome je on sebe stvarao, potirao, pa onda stvarao iz početka da bi se opet poništio u sopstvenom stvaranju. Kao takav, bio je i njeno bogatstvo i njena kletva. Zato se i sam utkao i ovu pesmu kroz bilingvizam, dvostruka značenja, spajajući dva ralzičita poetska fragmenta u jednu celinu.
Pesma je nastala u jesen 2010. godine, a u aranžmanskom smislu poptuno je uobličena krajem marta ove godine.

Tekst pesme:

Nella malizia dei sette giorni
camminare sulla punta dei passi
raccogliere tutta l’energia
per il silenzio.
Sondando in piena la volonta’
almeno sognare cosi’.

U pakosti svih sedam dana
hodati na vrhu koraka
i skupljati snagu svu za ćutanje.
Do kraja kušajući volju,
sanjati tako bar.

Koraka je mnogo 
ali tela ne postoje
i među rukom i rukom
postoji daljina
neizmeriva.

Ci sono molti passsi 
ma i corpi non esistono
e tra mano e mano
c’e’ una distanza
incalcolabile.

U pakosti svih sedam dana,
u pakosti svih sedam dana,
u pakosti svih sedam dana
postoji daljina!

Wednesday, November 27, 2013

Traganje za Mileninim kodom severa - video-rad, fotografske i druge beleške

VIDEO-RAD:



 Ovaj video-rad predstvalja kratki, audio-vizuelni osvrt na serijal skadinavskih performanasa po nazivom "Traganje za Mileninim kodom severa" koji je sam realizovao krajem maja 2012. godine u Kopenhagenu (Danska), Malmeu (Švedska) i nacionalnom parku Kulaber (Švedska). Video-rad hronološki prikazuje razvoj ovog performativnog serijala.
Skandinavski performansi predstavljaju izuzetno značajnu prekretnicu u mom kreativnom istraživanju i traganju za Milenom u polju performansa kao posebne umetničke forme. Uvođenjem i upotrebom novih vizuelnih sredstava i konkretizacijom Milene kao teme i tretiranjem samo određenih, odabranih fragmenata iz njenog opusa, iz njene celine, osvetlio sam sebi jedan novi put, novi način izražavanja, koji je svakako rezultat procesa jedne male stvaralačke evolucije, potekle iz prvih performanasa u Italiji, jula 2010. U tom smislu, skandinavski performansi predstavlja treću fazu tog ličnog evolutivnog procesa. Ipak, zadržana je jedna linija kontinuiteta kroz upotrebu određenih vizuelno-kostimogragsko-instalacijskih sredstava, čime se održava neraskidiva povezanost sa prethodnim fazama performativnog stvaralaštva. To održavanje kontinuiteta i povezanosti ogledalo se u upotrebi čuvene ljubičaste ešarpe i kostima od crnog tila koje sam uveo još u spotu za pesmu „Sagorećemo mesec“ u filmu „Milena“, i trake od ljubičastog tila sa isečcima sa reprodukcija Mileninih slika.


Rosenborg Castle Gardens (King's Garden), Copenhagen


U serijalu ovih performanasa tretirao sam prvi put na očigledan način fragmente njene vanvremenske poezije, i to dva stiha iz njene poezija na španskom jeziku:

„Vidim samo u snovima.“ 
„Pevati kad niko ne sluša, bez žica i glasa.“

To su stihovi iz iste pesme.


Rosenborg Castle Gardens (King's Garden), Copenhagen

Mesta na kojima sam realizovao performanse nisam birao unapred, već po trenutnom energetskom polju datog prostora koje je najinspirativnije uticalo na mene i svojom duhovnom, estetskom i audio-vizuelnom privlačnošću me sasvim obuzelo i na vrlo pozitivan način primoralo da baš tu izvedem performans. To su bila mesta na kojima sam sa izuzetnom lakoćom uspevao da se povežem sa Mileninom idejom pronošenja svetlosti po kojoj se prepoznajemo gde god da se nađemo, mi koji smo deo jednog njenog davnog nauma. Ipak znao sam jedno dok sam planirao ovaj performativni serijal – more će skoro uvek biti ne samo deo scenografije, već i jedan od aktera performanasa, koji iz drugog plana upotpunjava sećanje na sliku njene celine u kojoj je more zauzimalo posebno mesto, i među bojama i među rečima. Upravo sam na tim dokovima Malmea, liticama Kulabera, uvučenim i pomalo skrivenim čoškovima kraljevskog vrta u Kopenhagenu, između redova tragova morske soli koju je raznosio severni vetar, pročitao nešto što sam spoznao i shvatio kao “Milenin kod severa”. Osetio sam njegovo jako postojanje u čudnom spokoju širokih dokova i ulica, nasmejanih lica i izuzetno velikog ličnog prostora koji dostupan svakome čoveku. Zvuci mora koje zapljuskuje dok, huk snažnog i neprekidnog vetra, zalazak sunca, samotnog i veličanstvenog, koje kao da gori pod naličjem meseca, čije će lice uslediti i zasrebriti sve vode Oresunda, kriju njen kod. Kriju sliku severa koju je onda odavno sazdala. Otkrivaju njene tragove. Iako ne postoje zvanični podaci da je boravila u Skandinaviji bilo gde drugo, osim u Oslu. To je bilo dovoljno da njena svetlost dopre do ovih krajeva u kojima sam je tražio, našao i poptuno utonuo u novo susretanje naših svetlosti. Bilo je to susretanje koje je u jednom kasnom sumraku, na jednom sasvim neobičnom i posve pustom doku u Malmeu, kroz konture i vizije završnog performansa, potpuno obasjalo most Oresund, koji savladava morsko prostranstvo, poništava daljine i povezuje dva grada i dve zemlje. Negde u konstrukciji samog mosta, na šinama koje stalno isparavaju mirisom beskonačnog putovanja, utkan je i jedan njen trag. Susretanje svetlosti ga je otkrilo i prikazalo nama koji smo verovali da je tu negde i da ga treba pratiti, kroz intuiciju, i pre nego što nam se zaista ne otvori.
U vremenu koje dolazi nizaće se dani dešifrovanja tog koda i osvešćivanja vrednosti koju u sebi krije. Nesumnjivo je da je vrednost nemerljiva. Ipak je to kod koji je ona osmislila jedne davne skandinavkse zime. 




Kullaberg, Sweden/Kulaber, Švedska

Uveo sam novo vizuelno sredstvo - jasne transparente koje sam držao u rukama. Na ovaj način pružao sam slučajnim prolaznicima i posmatračima priliku da upoznaju fragmente Milenine neprolazne, istovremeno i duboko intimne, ali i osvešćujuće univerzalne mudrosti i pouke satkane od sugestivnih stihova. Stihovi su bili ispisani na engleskom. Ispod svakog stiha potpisano je ime autora, tako da su svi zainteresovani mogli dalje da istražuju o Mileni. Naravno, izabrao sam one stihove koji me istinski dotiču već u prvom krugu poimanja i analize, u kojima pronalazim neke svoje suštinske tačke bola, istine, samosvesti, borbe, konstrukcije i samodestrukcije.




Kullaberg, Sweden/Kulaber, Švedska

Stih “Vidim samo u snovima.” jeste istina koju svaki umetnik nosi i kao bolno breme, ali i kao nemerljivo vrednu posebnost, kao jedinstvenu privilegiju da vidi, oseća, čuje, doživljava ono što ostali ljudi nisu u stanju. Međutim, takva vrsta vida, pogleda i zagledanosti u svet i u sebe često dovodi do podizanja visokih zidova nerazumevanja između umetnika i okruženja stvarnosti koje često nije u mogućnosti da podjednako jasno spozna, shvati i prihvati njegove vizije, te, ili usled straha od nepoznatog, ili usled ravnodušnosti, neznanja i suštinske utonulosti u umrtvljenu konvencionalnost svakodnevice, dolazi do zanemarivanja, ignorisanja, ili čak jasnog odbacivanja umetnika iz uspostavljenog sistema stvarnosti, iz nametnutih društvenih okvira.
U tom slučaju, umetnik je ophrvan sveprisutnim osećanjem suštinskog nepripadanja ovom svetu i postoji mogućnost da odustane od borbe za svoju različitost koja postoji, koja je stvarna i koja treba da bude vidljiva i poštovana u svetu stvarnosti. Povlači se u svoj svet, a ponekad izabere i samoubistvo kao mogući izlaz. Samo što ono to nije. Ono je potpuna predaja, konačno odustajanje od borbe, poslednji iskaz neshvaćene individue o ogromnoj nadi da će posle života na ovako sazdanom svetu, tamo negde moći slobodno da deluje, da gleda i da se ogleda u snovima, nesmetano, daleko od neminovnosti turobnog postojanja. To je poslednji umetnikov iskaz o bezgraničnosti nade i snažne želje da takvim odlaskom može ostvariti svoju utopiju, da je može sagraditi i preobraziti u sopstvenu stvarnost nepostojanja koju mu niko ne može više oduzeti, zabraniti, cenzurisati, osporiti, ne razumeti i ne prihvatiti.





Kullaberg, Sweden/Kulaber, Švedska

Stih „Pevati kad niko ne sluša, bez žica i glasa.“ izabrao je mene. To je stih koji je dotakao i probudio jednu od mojih najvećih frustracija izazvanih kontinuiranom nemogućnošću da svoju predanost muzici, svoj način vokalnog i autorskog izražavanja nesmetano delim sa širom publikom. Bilo je sasvim jednostavno i bolno – nisam imao drugog izbora osim da taj stih i njegova značenja, zvučanja i odsjaje istražim i dosegnem tretiravši ga u performansu. Na taj način sam se neposredno suočio sa svojom frustracijom i pokušao da je poptuno negiram, isključim i izbrišem iz sebe u samom performativnom činu i tako otpočnem novi, drugačiji krug borbe protiv nevidljivosti muzike koje nosim i gradim u sebi, muzike koji želim da podelim sa drugima. U njoj često i Milenine neprolazne reči dobijaju svoj zvuk, inspirisan njihovim odjekom koji mi se urezao u misli posle prvog čitanja.




Sea dock in Limhamn, Malmö, Sweden

Pored transparenata sa prevodima Mileninih stihova, u dva performansa (Kulaber i završni performans u Malmeu) koristio sam i transparent kojim sam želeo da izrazim svoje duboko nezadovoljstvo i protest zbog lošeg i neadekatvnog tretiranja umetnosti i umetnika u današnjem društvu, zbog visokog stepena diskriminacije koji nas dovodi do egzistencijalne nemogućnosti da slobodno stvaramo. To je poruka koja svojom tragikom istine o različitosti povezuje sudbine mnogih umetnika. Povezuje i Milenu i mene.

„Prestanite da ubijate umetnike samo zato što su različiti. 
Prigrlite ih. 
Oni su jedni od vas.“

Ova poruka je bila okosnica performansa na Kulaberu. Moj rizik spuštanja niz strmu liticu i suočavanje sa mogućnošću tragičnog kraja i bespovratnog pada sa iste u more, sa povezom od ešarpe preko očiju, vezanih ruku i bosih nogu, sa transparentom na grudima, predstavalja svakodnevni rizik slobode stvaranja i buđenja različitog i drugačijeg u savrmenom društvu. Povratak i penjanje uzbrdo liticom metafora je doslednosti u borbi i spremnosti da se ipak suočim sa preprekama koje nameće svakodnevica i visoki zidovi nerazumevanja i nezainteresovanosti. Kadrovi i scene iz performanasa u kojima ležim nepomičan na zemlji ili steni nisu metafora spokoja već onih trenutaka kada me savlada očaj i kada sam blizu odustajanja, blizu konačnog odlaska. Kontakt sa tlom koje je deo prirode može predstavljati lični ritual samožrtvovanja zemlji i njenoj unutrašnjosti.



City Library,  Malmö, Sweden



Sea dock with famous Turning Torso building,  Malmö, Sweden


Takođe, u poslednjem, završnom performansu, realizovanom na jednom od dokova Malmea, nosio sam na grudima još jedan transparent koji sam postavio dva izuzetno značajna pitanja, makar za mene,

„Gde je Milena?“ 
„Gde je umetnik?“.




Sea dock in Limhamn, Malmö, Sweden

To svakako jesu možda najvažnija pitanje kojima se bavim u svom stvaralaštvu, za čijim odgovorima još uvek tragam, boreći se stalno sa preprekama na tom putu, kome ne želim da vidim kraj jer sam ga svesno odabrao sam. Uvek kada počinjem novu fazu traganja za odgovorima, ispunjen sam beskrajnom nadom da ću im se makar približiti ako već ne uspem da ih sasvim otkrijem. Završni skandinavski perfromans predstavlja kompleksnu sintezu svih prethodnih, i to ne samo iz tog serijala, ali sa svim posebnostima jednog novog i autentičnog dela. Čitav splet pokreta, figura, kostimografije, rekvizita i scenografije bio je u službi koncepta „odbrane i samoodbrane umetnika“ od društva koje ga svakodnevno diskriminiše.





Sea dock in Limhamn, Malmö, Sweden

Crni kišobran predstavlja posebnu vizuelno-semantičku dihotomiju. Krug dvojstava koji u sebi nosi odredio mu je posebno mesto u ovom konkretnom istraživanju Milene. Polaznu tačku za razvoj njegovog doprinosa skandinavskim performansima našao sam u njegovoj osnovnoj vizuelnoj dihotomiji – kišobran može imati podjednako važno i zasebno značenje po sebi i kada je zatvoren i kada je otvoren. Svakako, dihotomija koju sam mu nametnuo i osmislio u konkeretnom slučaju ovog performansa ogleda se u sledećem. Kišobran je istovremeno i metafora i simbol. Predstavlja „oružje“ stvaraoca u procesu odbrane i samoodbrane. Takođe, tom svojom novom pridodatošću, tim svojim novim privremenim značenjem i ulogom, sa svim svojim očiglednim i primarnim karakteristikama da „brani“ od kiše, on, kao središte jednog konkretnog samoismevanja zbog svoje nepodobne prirode da se meri sa pravim oružjem, ukazuje na besmisao postojanja oružja i svih povoda, uzroka, procesa i posledica u koje je kao takvo, svojom destrkuktivnom namenom, duboko involvirano. Zato je čin „pucanja“ (uzastopnog zatvaranja i otvaranja kišobrana čiji zvuk podseća na pucanj) veoma važan u završnom performansu jer svojim izuzetno privlačnim vizuelno-zvučnim efektom stvara sliku naizgled banalnog i bukvalnog trenutka „odbrane i samoodbrane“ umetnika. Izveo sam po tri „pucnja“ na svakoj strani sveta, i to tri puta, menjavši položaj kišobrana. Dakle, ukupno 36 pucnjeva. Kao 36 Mileninih godina. To je, takođe, bila i svojevrsna počasna paljba. Za njen davni odlazak na drugu stranu. Za kraj te faze mog traganja. Za kraj serijala skandinavskih performanasa. Poslednji zvuk te neobične paljbe nestao je u konačnom zatvaranju kišobrana. Bio je to znak za kraj tog puta. Njen severni kod je pronađen. Ostaje vreme posle tog fragmenta traganja u kome ću pokušavati da otkrijem i razaznam šta taj kod sve sadrži. Sa osećanjem narastajućeg nestrpljenja i sa zamišljanjem sledeće tačke u kojoj će se ovo putovanje nastaviti, krenuo sam ka moru sa podignutim, sklopljenim kišobran. Držao sam ga čvrsto, ali sam vetru prepustio da ga usmeri po svojoj volji i pokaže kuda dalje treba ići. To je u stvari njena odluka, njena zamisao. Znao sam tada vrlo dobro i jasno da njene tragove raznosi i krije severni vetar. I sada to dobro znam. Naučila me je da naslutim. Ona je uvek u vetru. Vodi me i prati gde god pođem da je tražim.






Sea dock in Limhamn, Malmö, Sweden