U svoj svojoj svemoći i nemoći
čuvaš tajnu večnog lutanja,
samo je moru otkrivaš,
mada je i ono suviše zauzeto talasanjem
da bi te shvatilo ozbiljno
duže
od nekoliko trenutaka.
Ni tajni znakovi tvojih veštih ruku,
ni neobična lepeza domaštanih misli
neće te zauvek otrgnuti
od nametnute ti sudbine
da budeš veseli medijator,
nespretni pokušaj spletkaroša,
i prostodušna žrtva
u ime tuđih, a na štetu svojih ideala.
Na ovom svetu,
po oceni većinske rulje,
suviše je nas
koji umemo da slike prenesemo na drugačiji način
sa ubeđenjem da time pravimo veliku razliku
u životima drugih,
onih pripadnika većini,
pred koje naivno i skoro nepravedno postavljamo velika očekivanja
da shvate našu duboku tugu i nepomično i sveprožimajuće crnilo,
ali i naše naizgled prenaglašeno ushićenje i neobuzdanu radost
u projekcijama budućih velikih pobeda...
I ja,
i arlekin,
i ti,
koja si sve to dobro razumela i ćutala,
i prenosila kroz snohvate plavih nijansi,
obični smo posrednici našeg dara,
neobični nosioci prokletstva posebnosti...
Neshvaćeni i prognani iz potpuno iskonvencionalizovanog cirkusa,
sa već unapred prikačenom etiketom
i rešenjem šifre,
koja pretenciozno i zavaravajuće ukazuje na
bipolarni poremećaj.
Samo nova mediokritetska definicija umetnosti.