Thursday, July 19, 2012

Priča o pesmi (2)


Video sadrži neke zanimljive fragmente nastajanja pesme i sjajno je audio-vizuelno upotpunjenje ove jedinstvene priče, što i jeste njegova osnovna namena.


Pesma je već istekla. Imala je osnovnu strukturu. Nastala je i sad joj nema povratka u nepoznato. Od tog trenutka otpočela je svoj novi život, nadajući se da će se jednom zasluženo nastaniti u večnosti. Bio sam srećan.
Nisam mogao da dočekam da sa Kostom otpočnem proces daljeg stvaranja i oblikovanja pesme. Proces stvaranja jedne pesme zahteva određenu vrstu posvećenosti i strpljenja, visok nivo otvorenosti prema novim i neobičnim idejama, nesmetano kruženje pozivine energije, one inicijalne među saučesnicima. Potrebni su mali i slučajni trenuci inspiracije. Mali trenuci ponekad znaju da utiču presudno na stvaranje velikih dela. 
Međutim, u ovoj neobičnoj i drugačijoj priči o stvaranju oživljavanjem i novim bojenjem već stvorenog, velikog i vrednog po sebi, potrebna je jasno osmišljena i dobro održana svest o odgovornosti. Pre svega, prema Mileni i prema sebi.
Prvih dana Kosta i ja smo vrlo inspirisano radili na gitarskom aranžmanu pesme. Uživali smo u tom početnom delu procesa kada se mnogo mašta, istražuje i eksperimentiše. Bili smo zadovoljni prvim rezultatima. Bili smo ispunjeni, mada ni približno dovoljno svesni da smo otpočeli važnu priču koja će tek govoriti sama za sebe. Ni tada, a ni danas kada razmišljam o tome, ne brinem o njenom odjeku u budućnosti. Znam da će biti glasna. Znam da će biti shvaćena. Danas je ipak ne čuju dovoljno. Izgleda da je ipak malo poranila i izgubila se u gluvoj i uspavanoj sadašnjosti. Srećom, poletela je i najavljuje promene. Znali smo tih prvih dana da pokrećemo nešto veliko i vredno, ali ne verujem da smo tada mogli da pojmimo u šta smo se upustili. Ne možemo ni danas. Ipak se ne brinemo. Ona zna. I tada je znala suviše dobro i sigurno. Samo je za nas stvorila vetar koji nas je nosio, vodio i gurao u leđa da ne posustanemo. Da se borimo. Za pesmu. Za nas. Za nju. Za sve koji su toliko dugo bili ućutkani i zaboravljeni po ćoškovima. Pesma je konačno poletela. I jednom će doneti promene. Njena, naša i njihova dela će konačno progovoriti.

Poslednje pripreme pred dolazak filmske ekipe, 29.08.2010. Beograd

Pesma je počela da se bliži svom konačnom obliku, ali da bi do tog odredišta uspešno došla, pomislio sam da bi bilo sjajno uvesti još jednog prijtelja, još jednu gitaru u ovu nesvakidašnju priču. Veliku, ali iz senke, iz neuglednog prikrajka. Pozvali smo Zmolena da nam se pridruži u ovom poduhvatu. Da put postane zanimljiviji i obogaćen novim idejama. Kosta je kao moj najbolji prijatelj uvek bio potpuno upoznat sa mojim projektom nove afirmacije Milene. Bio je i još uvek je najveća i najiskrenija podrška, saučesnik, saborac. Stoga je vrlo lako krenuo sa mnom na ovaj put, dok je za Zmolena to bilo prilično novo. Važan preduslov da uđe u borbu sa nama bio je da mu se pesma dopadne, da može da je oseti. To se i desilo. Lakše je boriti se kad nas je više. Potpuno logično. Na kraju krajeva, sopstveno ime ga je i bez njegove volje predodredilo da učestvuje u ovom projektu. Nije slučajnost da Milen učestvuje u savremenom oblikovanju Milenine poezije. Pesma je nastavila još sigurnije da raste i da teče kuda treba. 

Snimanje dotadašnje verzije pesme za film "MILENA", 29.08.2010. Beograd 

Bili smo srećni i ispunjeni. Energija stvaranja zavrtela se među nama nezaustavljivo. Davali smo sve od sebe. Potpuno opušteno, slobodno, bez nekog napora. Muzika je jednostavno izlazila iz nas. Nesputano. Milena se birnula o inspiraciji. Sagorevali smo mesec i koristili njegov pepeo u daljem procesu stvaranja. U tom trenutku nisam imao jasan plan o snimanju pesme u studiju. Prvobitna zamisao bila je da je izvedemo na muzičko – scenskom performansu u Mileninom domu u Požarevcu, koji je trebalo da osmislim i izvedem sa prijateljima početkom septembra 2010. godine i to na predlog direktora galerije. Međutim, iz meni nepoznatih razloga i bez ikavkog obaveštenja o odlaganju ili otkazivanju, taj događaj ipak nije realizovan.

Čarna nam daje rediteljske instrukcije, 29.08.2010. Beograd

Snimanje u toku, 29.08.2010.

Ideja o snimanju pesme u studiju potekla je od Čarne, autorke filma “Milena”, svakako mog veoma važnog saborca i saveznika u ovoj borbi. Došla je sa svojom filmskom ekipom da snimi naše izvođenje pesme, u obliku i aranžmanu koji je postojao u tom trentutku. Došla je spremno i odlučno, iako pre toga nije čula pesmu. Verovala mi je, verovala je u moć Milenine poezije. Hvala joj na tome, jer je to presudno uticalo na izuzetno pozitivan preokret u mom stvaralaštvu i predstavljalo veoma važan podstrek da ostanem na tom putu, na dobrom putu. Opet ponavaljam, lakše je boriti se kad nas je više. Milena je to znala, zato nas je okupila. Složili smo se vrlo lako sa Čarninim predlogom da se pesma snimi profesionalno i studijski i da nakon toga dobije i svoj vizuelni identitet i svoje posebno mesto u samom filmu.



Nakon završetka snimanja, saborci za novu afirmaciju Milene, Čarna, autorka filma, i ja, ispred instalacije iz mojih prvih italijanskih performanasa, 29.08.2010.

Ekipa za nove pobede - Milena & The Invisibles: Kostandin Dimitrijević, Miodrag Kovačević, Slavica Jovanović, Čarna Radoičić i Milen Zlatanović, 29.08.2010. Beograd

Kako je Zmolen, kao već afirmisani muzičar, jedini dotad imao takvog iskustva, kroz svoj bend Negative i neke druge projekte, njegov zadatak je bio da promisli gde bismo mogli da snimimo pesmu i kome možemo da poverimo produciranje pesme iz jednog ovako ozbiljnog projekta. Naravno, opet je bilo od presudne važnosti da taj neko razume ideju i značaj njene realizacije, neko ko će prihvatiti ovu pesmu ne samo iz profesinalnih, već i ljudskih, emotivnih pobuda.

Milan Prokop, naš producent, u svom studiju "Strip", priprema za snimanje pesme, 10.10.2010.

Ushićenje pred početak snimanja prve pesme, studio "Strip", 10.10.2010. Beograd

Kosta i Zmolen, spremni za snimanje pilot - verzije, studio "Strip", 10.10.2010. Beograd

I opet kako da nam je Milena dala smernicu u ovoj maloj potrazi, sasvim nenametljivo, ali prilično jasno, još jedan Milan priključio se ovom procesu. 
Prepoznavši iskrenost i entuzijazam u mojoj priči o projektu, prepoznavši vrednost njene svetlosti u samoj pesmi, Milan Prokop sa zadovoljstvom je pristao da bude deo ove drugačije priče.


Snimanje prve, pilot - verzije, na osnovu koje se kasnije odvija čitav proces snimanja pesme, 10.10.2010.



Dobro je počelo, atmosfera se zahuktava, entuzijazam je prisutan, sve obećava izuzetan rezultat, studio "Strip", 10.10.2010. Beograd

Pesmu smo snimali dva dana u njegovom studiju “Strip” u Beogradu, 10. i 11. oktobra 2010. godine. Bili su to burni dani kada su neke crne i prljave zastave sa simbolima koji nisu vredni pomena htele da zauvek prekriju, uklone i zapale zastave duginih boja, one koje sam na svojim putovanjima po Evropi viđao na balkonima, prozorima, crkvama, i sve su nosile istu poruku: PACE, PAIX, PEACE... mir. U tom metežu i vrtlogu, previranju progresije i regresije, slobodoumlja i pomračenog neznanja, predrasuda, mržnje i nepromišljenog nerazumevanja, mi smo ipak istrajali da sagorimo mesec do kraja, puni nekog neobjašnjivog stvaralačkog naboja, tek pomalo svesni koliko veliku priču sklapamo od njenih neprolaznih fragmenata. Dani snimanja protekli su u atmosferi krcatoj inspiracijom i oslobođenom energijom istinske kreativnosti. Jedan veliki san mi se konačno ostvarivao: snimao sam svoju prvu pesmu. Nije moglo drugačije, morala je to biti Milenina davno oblikovana zamisao. Ja sam je sa zadovoljstvom i ushićenjem primio u svoje srce, verovatno u jednom davnom snu punom čudnih stvorenja, koja kao da su tamo uplovila sa njenih slika. Nezaboravni san petogodišnjeg dečaka koji je sledećeg jutra počeo da oseća smisao njene melanholije, a mnogo godina kasnije počeo je i da je razume. Danas je nosim gde god da pođem, a opet u strahu da je stalno gubim, ne prestajem da tragam za njom. I snimanje ove pesme bilo je neodvojivi fragment i faza tog traganja. 





Naravno, Čarna je sa svojom filmskom ekipom došla da zabeleži i taj deo procesa. Sećam se kako smo iskreno delili ushićenje još jednom ubeđeni u to da nam je Milena priredila još jedno lepo čudo, ono koje se potpuno uklapalo u sliku koju smo zajedno gradili tih dana. U svom filmu “Milena”, kao i u svom tekstu u zborniku radova o Mileni “Vero Verius”, Čarna je pisala o zanimljivom poetskom kontinuitetu u odnosu na Milenino poetsko stvaralaštvo, koje nepobitno postoji u poeziji velikog Milana Mladenovića. Ono što smo dobro znali i ona i ja je činjenica da je Milan otišao zauvek na Milenin rođendan, u 36. godini, baš kao i Milena. I koje je onda to malo i nadahnjujuće Milenino čudo, koje je čitavom snimanju, pa i samoj pesmi dodalo još jedan novi nivo neprolaznosti? Naime, Zmolen je za snimanje svog dela u pesmi koristio jednu od akustičnih gitara koja je pripadala baš Milanu Mladenoviću, a naš producent i snimatelj, Milan Prokop, učestvovao je u nastajanju čuvenog albuma “Dum Dum”Ekatarine Velike.  

Gitara koja je pripadala Milanu Mladenoviću, studio "Strip", 11.10.2010.

Snimanje radne atmosfere u studiju za film "MILENA", 11.10.2010.


U takvom jednistvenom preplitanju neobičnih okolnosti poptuno je jasno zašto je rezultat na kraju ovakav kakav je. Nema veće radosti kad uspem da prepoznam tračak neke njene davne zamisli, velike i autentične, kada se svesno upustim u taj vrtlog pun dihotomija, konstrukcija, destrukcija i samodestrukcija, kada se potpuno prepustim tom stvaralačkom magnovenju, ludilu i unutrašnjem podrhtavanju, kujući u dubini svog tada izgubljenog razuma ideju da ću taj trag njene zamisli uokviriti u ovoj stvarnosti, bivajući opet tako bliže onom čuvenom putu drugosti, kojeg se mnogi plaše, bivajući opet bliži stvarnosti koja negde tamo postoji, koju je ona sazdala one noći kada je odlučila da borba nema značenje i značaj samo na ovom svetu. Tamo je pesma poletela jer tamo mesec sagoreva svakog svitanja. Tamo me čeka. I ona i on, svi oni veliki i pomalo zaboravljeni koji se bore sa druge strane. Znam da tamo ima mesta za mene, za nas, nevidljive, ima mesta za naše stvaranje. Zato se ne bojim da s vremena na vreme osetim po licu vetar koji dopire sa te druge strane i u mislima muziku i reči koje ovde možda skoro niko nikada neće razumeti, ali će tamo imati smisla. Zato stvaram i borim se za sve nevidljive. Ova pesma je možda naša himna. Hvala, Milena, po ko zna koja put. Nastavljamo borbu, ima nas sve više. Nove pesme će poleteti, ovo vreme im ne može oduzeti ni melodiju ni reči jer je samo prolazno. Pesme lete u trajanje. To smo svi dobro razumeli na kraju snimanja ove prve. Nikada neću zaboraviti osećaj prve pobede, zagrljaj prijatelja, moje suze, i sjaj u njihovim očima, jer smo konačno uspeli da pokrenemo nešto veoma vredno, nešto što će nas nadživeti. Nikada neću zaboraviti sjaj u očima mojih prijatelja i saboraca na kraju snimanja pesme, upućen meni. Taj sjaj je bio znak da su do kraja umeli da podele važan trenutak moje neobične ispunjenosti jednostavnom srećom i to se itekako čuje u samoj pesmi, kako su uspeli da to svoje iskreno ushićenje utkaju u svoje sviranje. Kosta i Zmolen. Ima li vrednijeg sećanja od onog u kome tvoji najbliži i oni koji to tada postaju neposredno učestvuju u ostvarenju tvog velikog sna, punog i otvorenog srca. Sa takvim neverovatnim osećanjem opijenosti i zadovoljstva završili smo snimanje prve pesme i otišli u noć da to proslavimo. Milanu je već od sledećeg dana preostalo da se dalje pozabavi pesmom i dovede je u konačni oblik, pri čemu je iskazao veliku posvećenost, zašavši duboko u suštinu onoga što Milenina pesma jeste i što treba da bude. Uspeo je da pesmi pridoda veoma vredan trag odsjaja jednog neobičnog zvučanja i hvala mu na tome. Nakon toga očekivao nas je kraj početka ove priče. Veliki kraj i još vredniji početak – snimanje spota za film o Mileni, koji će kao i ova pesma nadživeti sve nas, kreatore i učesnike i postati deo trajanja. Moje obećanje i dalje stoji čvrsto – pisaću o filmu detaljno na ovom mestu, ali pre te priče, čeka nas treći i završni deo priče o pesmi. Možda će se desiti baš jedne prijatne jesenje noći, kad me probude plave šare na jastuku, a onaj vetar sa druge strane me pozove da pišem. Mislim da će to biti kraj priče o prvoj pesmi i početak jedne plodonosne jeseni. Videćemo. Dotad neka pesma ne prestaje da teče, nek ne prestaje da širi svoj krug.
BRUCEREMO LA LUNA! 
Ova pesma je poletela sa puno spoljnih i površnih sputavanja i prepreka, u zlonamerno i ravnodušno iskonstruisanoj polutišini, zato je i postala manifest svih nas nevidljivih, zato što smo sigurni da će jednog dana, možda uskoro, ta neprolazna, velika i njena igra poteći iz naših dlanova, potpuno oslobođeno, izvan svih stega i predrasuda, vidljiva, jasna i sugestivna. Mi taj dan ne čekamo skrštenih ruku, već su dovoljno dugo suve od života.

Ovde možete besplatno skinuti pesmu u formatu mp3:
http://soundcloud.com/miodrag-kova-evi/miodrag-kova-evi-friends

No comments:

Post a Comment