Monday, June 14, 2010

Susretanja svetlosti - noć u Mileninom domu (fotografske i druge beleške)

Svaki grad, kakav god bio, ima svoju specifičnu svetlost, po kojoj ga prolaznici, povratnici, posetioci (slučajni ili namerni) prepoznaju, po kojoj ga se sećaju ili ga potpuno zaborave. Postoje gradovi čiju svetlost prepoznate, pustite da vas obasja, da vas dotakne i postane deo vas. Posle tog iskustva više nije ni važno gde ste, nosite je uvek sa sobom. Postoje gradovi koje zauvek napustite jer su vam njegove zidine postale neizdrživa ograničenja, jer vam je potrebno više svetla, drugačijeg i snažnijeg, raznobojnijeg, jer u njemu više nema pravog mesta za vas. Postoje takvi gradovi... Nisu li to gotovo svi gradovi ovog sveta?

Jedan takav grad napustio sam pre nekoliko godina (još u prošlom veku) sa jasnom namerom, u kojoj sam istrajao i dalje istrajavam, da se više nikad ne vratim. U njemu sam se rodio, odrastao, doživeo prva važna životna iskustva, neka divna i ushićujuća, a neka bolna i teška. I jedna i druga su ostala negde u mom nezaboravu, imaju mesto koje ima zaista pripada. U nekim teškim vremenima bio je to obeležen grad, i svi mi koji smo tada dolazili iz njega, bili smo takođe obeleženi nekim nevidljivim znakom za sveopštu krivicu. A zapravo je većina nas pripadala tom nedužnom svetu, pogubljenom i nesnalažljivom u jednom sasvim zbunjujućem vremenu.
Ipak, ne želim da pišem o tome, niti o sebi i svom odrastanju. Bar ne ovde.


Važno je da sam, napuštajući taj grad, uz sve svoje uspomene, poneo i delić njegove najsnažnije svetlosti, one koja je uvek čisto isijavala, i u najgorim i u najboljim danima. Poneo sam delić te svetlosti i uvek je nosio s neobjašnjivim zadovoljstvom, ali sa jasnim ponosom – uspeo sam da je prepoznam i dopustim da se utka u jedan dubok i važan deo mene, dopustio sam da me prekrije baš onda kada je trebalo, da me oblikuje i nadgradi jedinstvenom stvaralačkom energijom, trajnom i neuništivom.


Istina je... Postoje gradovi koji, bez obzira na sve, uvek imaju jednu svetlu tačku, jednu važnu tačku koja pruža svoje zrake daleko iznad i izvan njegovih zidina. Postoji jedan takav grad. Milenin rodni grad. Moj rodni grad. I poznajem njegovu najsvetliju tačku, onu zbog koje se ponekad tamo vratim u ulozi gosta ili prolaznika. I da je najružniji, najprljaviji i najtužniji grad na svetu, ne bi mogao nikada potpuno da propadne, jer iz jednog njegovog kutka, najlepšeg i najčistijeg, izvire Milenina energetska zaostavština.


U Požarevcu, gradu koji sam nekada davno poznavao, i dalje raste, možda više i šire nego ikada ranije, jorgovan dragocenog mirisa. Raste u dvorištu iz kog se u nebo gleda netremice, sa svom slobodom ovog sveta i željama za njegovim daljim otkrivanjem. Baš u tom dvorištu našao sam se jedne majske noći, ispunjnen dihotomnim osećanjem mira i spokoja, ali i stvaralačkog nemira putnika i lutalice sa konačnim određenjem opšteg nepripadanja.


Noć je bila tamna, prolećno sveža, ali ja se nisam bojao, bio sam ponovo sasvim začaran i osvetljen Mileninom energijom povezivanja. Gledali smo se licem u lice. Ispričali smo se, ona i ja. I na rastanku se radovali novom susretu. Mnogi bi rekli da je to bila jedna sjajna slučajnost – naći se tamo u noći kada je Milenin dom bio otovren za sve one koji su poželeli da i njih bar po ramenu, ili po kosi pomiliuje odsjaj njene svetlosti.

Na trenutak sam i ja pomislio da je to bio savršen sticaj slučajnih okolnosti, ali me je odmah prekorio, blago i sanjalački, dobro poznat, dubok i melanholičan pogled sa jednog autportreta, onog sa belim šeširom velikog oboda. Da, u pravu si, Milena, nema slučajnosti u našim susretima. Ti si to već odavno sve lepo uredila i isplanirala. Čini mi se da si srećna – stvari i događaji se odvijaju po tvom planu. Uspevaš na najzanimljivije načine da nas povežeš i okupiš svojom energijom, sve nas koji si sama odabrala.


Noć u tvom domu bila je ispunjena prijatnom fuzijom zvukova akustičnih gitara, neumornih noćnih insekata, koji se uigravaju za letnju sezonu, i tišine tvoje snažne prisutnosti. Bilo je pomalo nestvarno i sneno. Da, znam... Ti si to odavno uredila. Sve je odisalo nekom vanvremenskom staloženšću u treperenjima atmosfere. Neki tihi dualizmi su se konačno stopili u jedno – jedinstveno i neobično strujanje. Samo te noći.


Znam da je to bio tvoj način da mi kažeš da si i pored svega (a znamo mi dobro šta to znači) ipak zadovoljna što si baš nama poverila veliki zadatak da tvoju svetlost oslobodimo iz one stare i prašnjave lampe, petrolejke, i pronosimo po svetu. Ne brini, dobro smo se prepoznali. Mi, tvoje lučonoše. Sa tvojom svetlošću u nama, obavljamo veliki zadatak, srećni i bez straha od prepreka na putu. Uostalom, to je samo još jedno od tvojih čuda koja nam stalno priređuješ, nema ni potrebe da ti govorim, znaš dobro svoju zamisao.

Prolećna noć u trajanju, možda i na vrhuncu. Već sam bio blizu kuće. Uživao sam u slikama povratka; volim raznobojnost i snagu izmešane noćne svetlosti Beograda, svaki put joj se prepustim da me oblije celog. Nikada neću zaboraviti taj povratak. Bila je to noć odavno zapisanih i isplaniranih susreta, susreta najsnažnijih svetlosti jednog malog i jednog velikog grada, i kao da nikada nisu bili bliže... Milenina lepa, mala čuda.


Došao sam kući, noć je već poodmakla u svojoj tmini. Ušao sam u mračan stan. Ne palivši svetlo, dugo sam kroz prozor posmatrao sveprožimajuće susretanje svetlosti velegrada i sanjalačkog sjaja iz mojih očiju, osnaženog njenom energijom, našim susretom. Drugi ljudi bi pomislili da je te noći svitanje počelo ranije, ali ja sam znao da to ona iz ljubičaste izvlači blagu i zagasitu crvenu, da bi je na kraju pretvorila u plavu. Još jedno malo Mileninio čudo – još jedan znak. Sutra će biti sjajan dan.


Postoje takvi gradovi. Gradovi sa posebnom svetlošću, bili oni mali ili veliki, u ovom ili u onom delu sveta. I srećom, postoje neki ljudi, možda odabrani, koji takvu svetlost umeju da nose u sebi i da je pronose kuda god pođu. Postoje noći njihovih susreta. Kada se takve noći dese, dan koji sledi uvek je savršen dan za novi početak. Znam da je ta noć u Mileninom domu otvorila neke nove početke. Znam i srećan sam zbog toga. Sa čudnom ispunjenošću iz dana u dan ostvarujem svoj deo velikog zadatka. Prebiram po fragmenitma u traganju za pravom šemom za sklapanje mozaika i otkrivanja celine. Do novog susreta...

3 comments:

  1. Dopadaju mi se preseci ovde: ti-ona, BG-PO, tvoj dom-njen dom, noć u jednom gradu-noć u drugom gradu. Mislim da je to, uz ostale dualizme i dihotomije kroz text, nešto na čemu može puno toga da se izgradi.

    ReplyDelete
  2. Pročitala sam je noćas, po ko zna koji put... i naravno, opet me je priča o svetlostima grada(ili, možda gradovima svetlosti!)ostavila nemu... svelosnim godinama udaljenu od bilo kakvog komentara... jutros, na Slavin dan(nema slučajnosti u vezi sa Milenom), dozvolila sam racio-u da kaže koju reč... prelamanja svetlosti koja si tako fino zaokružio i izrekao talasaju kroz text i čovek koji ih čita oseća se oslobođeno i počne da isijava svetlosti svih onih gradova i ljudi koje su se godinama akumulirale u njemu... na takvim svetlostima može da se istka čitav jedan svet, unutrašnji, ali i onaj koji će nas okruživati... Milenin dom nose u sebi svi oni koji su kročili u njenu čaroliju, makar i ne prešli prag njene kuće u Požarevcu... u njenim teškim koferima ima svetlosti i boja za još mnogo generacija koje će tek hodati ovom planetom, a koje sada nisu ni u planu... znala je ona, proročica, progoniteljka i mučiteljka jedna, da će njen nenametljiv, a opet prodorni, melanholični pogled uzdrmati naše duhove i terati ih na večito lutanje u potrazi za sopstvenim smislom... za sopstvenom svetlošću... više nikada nijedan zid nijednog grada na ovom ili nekom narednom svetu neće biti previsok da se ne bi mogao preskočiti na njenim valovima, niti dovoljno zdrav i stabilan da se ne bi mogao podriti njegov temelj biljem koje u nama buja zahvaljujući svetlostima kojima ga Milena obliva... ili toliko nepropustan da se ne može naći makar pukotina da se kroz njega proviri sa druge strane i ugleda drugačija stvarnost... natopljena njenim bojama... njenom, ili možda našom... melanholijom.

    ReplyDelete