Friday, August 2, 2024

Od "bloga" do sajta!

Poštovani i dragi ljudi,

na ovoj stranici više neću objavljivati. Sve stare i nove članke možete već više od 2 godine čitati na stranici:

milenapavlovicbarilli.com

Thursday, November 5, 2020

Dan iz nezaborava (XIX) - 111

Danas se navršava 111 godina od rođenja naše velike Milene Pavlović Barilli. Ovim neobičnim brojem snažne energije, Milena nas pozdravlja jezikom i pesmom svojih anđela širom Univerzuma. Šalje nam poruku ohrabrenja. Hvala, Milena!


U godini 111. rođendana dobila si jednu važnu knjigu u kojoj sam kroz nenametljivu priču sa mirisom putovanja, otkrio neke tvoje fragmente koji su dugo bili zametnuti u nekom kutku nama nedostpunog mora i čekali na trenutak svetlosti tvog meseca da ih obasja i pokaže mi put kako da ih nađem i podelim sa drugima. Istina je da si mi neke od tih zametnutih tajni šapnula u snu ili si mi makar dozvolila da u tom snu vidim putokaz. Hvala, Milena! Knjiga je tu. Napisao sam je tebi u čast, ti si me vodila kroz njeno stvaranje, tiho, pažljivo, ali uvek ka istini. Otkrića koja u knjizi predstavljam kao nove fragmente tvoje velike i jedinstvene celine koji mi još uvek danas gradimo, nisu taksativno i hronološki poređana kao neki bezlični spisak sa sažetim objašnjenima bez boja i bez melodije putovanja i snoviđenja. U jednom drugom snu si mi šapnula važnu smernicu - da tu knjigu treba da pišem kao priču, skoro pa putopisnu, kroz vreme, slike, ljudske sudbine, da dotaknem nežno sve te deliće na svoj način, ali da nikada ne smem da se udaljavam od istine koju priča sobom nosi jer onda bi bila ništa drugo nego izmišljotina, zabluda, vešto prerušena u bajku, pomalo ušećerenu. Knjigu sam pisao kao umetnik i tragalac, iz vizure slobode izbora reči i stila, jer kao stvaralac sebi to mogu da dopustim. Ono što me je uvek držalo u polju Milenine i moje istine i u krugu proverivosti i tačnosti fragmenata koje iznosim, jeste odgovornost, pre svega prema temi, zatim prema čitaocima, i na kraju, prema sebi. Umetnik ima svako pravo da bira puteve i načine kojima će prikazati novootrkivena saznanja, ali ne sme prekrajati njihovu suštinu. Takva je ova knjiga, Milena. Posvećena tebi, za tebe, od mene, a sada može da pripada svima koji žele da je prigrle. Hvala ti što si mi omogućila da mogu da je napišem. Hvala ti što si mi ukazala tu čast. Zato sam je čuvao u srcu da ti je poklonim danas. Za nekoliko dana pokloniću ti konačno i internet-stranicu kakvu si davno zaslužila. Ta priča će biti još na svom početku, ali je vreme da poleti u svet. U čast tvog 111. rođendana, 11.11.2020. rađa se još jedno mesto susretanja sa tvojom svetlošću - MilenaPavlovicBarill.com. Ovi magični brojevi poklapanja govore samo jedno, ono što često ponavljam - sve je to deo tvog davnog nauma. Neizmerno sam srećan i zahvalan što bar mogu deliće tog velikog nauma da ostvarujem na ovoj strani.

Srećan rođendan, srećno novo trajanje i hvala na večnoj inspiraciji, Milena! Tvoj rođendanski broj mi jasno govori da si već postala anđeo. Hvala ti što nas, čuvaš. Srećan ti još jedan dan iz nezaborava. Neka sada poteče još jedna pesma tebi!


Scena iz performansa u Veroni, jun 2015.

Budi me

zvuk belog pera

koje pada na moj jastuk.

Rekli bi drugi - niotkuda,

zato druge i ne slušam,

već samo njene šapate

što mi kroz srce pulsiraju

kao putokazi za buduće dane

sanjanja i sanjarenja.

Ne otvaram oči do kraja,

već se zagledam u prvu misao:

111!

Samo taj broj uspevam da vidim

u krupnom planu,

pocrtan ljubičastom izmaglicom

polusna.

111 nije samo broj godina 

koji je u izlažiranom konceptu vremena

protekao

od njenog prvog udaha na ovoj planeti.

Taj broj govori danas mnogo više od

te puke činjenice.

Nosi poruku iz beskraja,

sve nas nežno prekriva spokojem večnosti,

grli nas ogromnim belim krilima

brižne i samosvesne majke

koju nikada nismo upoznali.

Uspavljuje nas u pokorvu od zlatnih i srebrnih velova.

Teši nas da će proći sve ove pošasti s kojima se sada

umorni i zbunjeni borimo.

Vodi nas u novi početak,

preko svih duga koje su ovom

nebu poklonile privid sopstvene prolaznosti.

Taj broj je snaga, i mir, i borba, i pravda, i ljubav.

Trostruka potvrda da smo u Jednom sazdani i da ćemo se

jednom Jednom vratiti.



Ovaj dan iz nezaborava

sasvim je drugačiji od svih prethodnih,

iako liči na običan novembarski dan.

Ne treba nas zavarati njegova slika

od kiše i sivila.

To je privid koji smo sami izmislili.

Ovaj dan iz nezaborava je poseban

i neponovljiv

jer peva neprolaznu pesmu Univerzuma

koja se na ovoj strani samo jednom može čuti

u svom izvoru zvučanja.

Tri kruga jedna pesma svih pesama danas planetom

obleće.

111

Milena je danas postala anđeo.

Friday, March 6, 2020

Dan iz nezaborava (XVIII) - 36! 75!

Danas protiče još jedan važan dan iz nezaborava. Pre 75 godina ovaj svet je napustila naša Milena. Iz tuđeg Njujorka vratila se u svoj mesec. Rodila se noćas još jedna pesma koja slavi Milenin prelazak u srce univerzuma. Njoj u čast potekli su ovi moji stihovi.
Takođe, ovaj dan je savršen i za jednu lepu objavu. Uskoro će se u Mileninom domu u Požarevcu održati promocija moje prve knjige koja je rezultat mog višegodišnjeg istraživanja Mileninog jedinstvenog sveta stvaranja i koja sadrži nova otkrića koja se prevashodno odnose na njeno stvaralaštvo i uspeh koji je postigla na njujorškoj umetničkoj sceni poslednjih godina svog života (1939-1945). Ova knjiga je jedinstvena u našoj kulturnoj istoriji od trenutka kada je Milena zvanično i otkrivena i kada je počelo da se piše o njoj, jer je napisana iz perspektive istraživača-umetnika, ali sa velikom odgovornošću prema temi o kojoj je pisano, i jer po prvi put spaja nova otkrića o ovoj velikoj umetnici i predstavljanje i tumačenje te teme u savremenoj umetnosti, odnosno u multimedijalnom performansu. Milena je to zaista i zaslužila. Hvala, Milena, što si mi omogućila da, otkrivajući tajne fragmente tvog sveta, upoznam i spoznam nove fragmente sopstva. Knjiga nosi naslov OTKRIVANJE MILENE - Novi fragmenti o Mileni Pavlović Barilli, a u izdanju Galerije Milene Pavlović Barilli u Požarevcu. Takođe, predstavljanje knjige je i povod za svečano obeležavanje mog malog jubileja - 10 godina istraživačkog i umetničkog rada posvećenog Mileni kao i 10 godina bavljenja multimedijalnim performansom. U tom smislu, događaj će sadržati i višemedijsku retrospektivu tih deset godina. Nakon događaja u Mileninom domu sledi i događaj u Beogradu.
Danas protiče još jedan dan iz nezaborava. Stihovi su potekli. Poslušajte njihov šapat.


Prvi susret s knjigom, 22. februar, Milenin dom, Požarevac


Nije ona umrla,
samo se ponovo rodila
u utrobi sopstvenog meseca.
Samo je prešla na drugu stranu
i udenula svoju večnost
u muziku anđela.
Tamo je čekanje
ispunjeno bezvremenim
spokojem,
a suze su samo kristalni odbljesci
belila svetlosti
koja je okružuje.

Njene su ruke
ostale u njenom prvom
domu,
u bronzi zaustavljenog
poslednjeg pokreta
na ovom svetu.
Nije ona na drugu stranu
prešla sa rukama,
već tamo heruvime miluje
zlatnim rukavicama,
ispunjenim tajnama
minulog života
u kome su je zvali Milena.
Tajne odzvanjaju u ljubičastom
prahu i paperju,
mukom večnim optočene.
Iz njih su izrasla
krila slobode
koja nikada neće upasti
u zarđale i tupe čeljusti
ovozemaljskog neznanja i ravnodušnosti
prema posebnom i drugačijem.

Dve Milene - snoviđenje vode, Miodrag Kovačević, 2016.

Nije ona umrla,
samo je obgrlila
seni svoga meseca
da bi bila među svojima.
Drži u naručju od krila
decu svoju nerođenu,
venčava Arlekina i Pjeroa,
spaja ih u jedno jedino
koje se na ovoj našoj zemljici
što se trese od zlobe i zavisti
nikada nije moglo spojiti i udvojiti
i sazdati u miru opšteg prihvatanja.

Nije Milena zauvek otišla,
samo se sakrila u srcima onih
koji će je se do smrti sećati
dok budu lutalii po šumama
naše umorne Zemlje.
Samo je sakrila sve svoje poglede
među licima koja i danas žive
svoj ovekovečeni trenutak
na njenim slikama.
Samo je nakratko stavila sve te maske
kako bi pobegla u sebe
da na miru i u drhtajima nadolazećih snoviđenja
spoji fragmente svih svojih dihotomija
u novu celinu
kojom će otpočeti svoje novo trajanje.

Milena - maska - ljubičasto more - more ljubičastog, Miodrag Kovačević, 2016.

Nije ona sasvim iščezla sa ove planete.
Ja to dobro znam.
U noći sklapanja novorođene celine pod okriljem
neumoljive večnosti
ljubičasti veo svetlosti njenog meseca,
najfinijeg, posrebrenog tkanja,
sputstio se na moje oči,
u moje misli,
prekrio je sve moje dubine,
obojio onaj trag univerzuma koji čuvam u sebi
od svog postanka.
Taj dirljivi čin
kada me je imenovala svojim lučonošom
odigrao se jasno i živo
u mom snu.
Sledećeg jutra sam znao
da povratka nema.
Spremao sam se da krenem
na put.
Bilo je vreme da se otpočne
neobično susretanje svetlosti.
Od tog sna nisam prestao
da putujem i njenu svetlost
da pratim.
Bez pitanja.
Bez sumnji.
Sa ljubičastom zastavom u rukama,
otvorenog srca
i dubokom verom u istinu njenog davnog nauma.
Idem, putujem, koračam.
Prelazim mostove.
Sanjam.
Pevam.
Vičem tišinu.
Dvojnosti u jedno pretvaram.
Poezijom davno nestale zvezde
oživljavam.
Tragam i istražujem.
Uporno.
Dosledno.
S borbom na ramenima
i nadahnućem u srcu i na rukama.
I sve tako
dok mi ona ne istka
par zlatnih rukavica
u kojima će se roditi moja krila.
I sve tako dok ne pređem
prag njenog novog doma
u kome je čekanje večnost,
a peva se muzikom anđela.
Zato znam da nije umrla.
Čeka sa pesmom u tišini,
boji mi rukavice zlatnim prahom
nezaborava,
i mazi nas noćima svetlošću svog meseca
kao neka pramajka stvaranja,
sve dok nam se snovi ne istope
u početku novog dana
u kome ćemo biti bliži,
u kome ću biti bliži
našem susretu
pod nebom
purpurnog svitanja ili sumraka
koji na drugoj strani
nikada ne gasne,
jer vreme ne postoji.
Samo najnežnija
muzika anđela
kojoj je ona svojim
prelaskom u taj novi svet
dala novi smisao.
Nije Milena umrla,
samo je postala ime
najlepše pesme nezaborava.
Milena je otišla samo jednom
da bi se vratila zauvek.
Milena, vrati se
i nastavi da brojiš.
36
75

Zarobljena molitva u vodi krivog ogledala - poslednja monahinja, Miodrag Kovačević, 2016.

Tuesday, November 5, 2019

Dan iz nezaborava (XVII) - 110. krug se zavrteo, kraja mu nema - dva jubileja - pesma i video-rad

Danas se navršava 110 godina od rođenja Milene Pavlović Barilli. Danas, takođe, obeležavam početak svog malog jubileja - 10 godina intenzivnog stvaralaštva inspirisanog Milenog i istraživanja njenog autentičnog, magičnog sveta dihotomija. Ideja je da obeležavanje ovog jubileja traje godinu dana i da se u julu 2020. godine udvostruči proslavom desetogodišnjice mog bavljenja višemedijskim performansom. Moje očekivanje je da ostvarim makar deo prilično ambicioznog plana koji sam osmislio za svoj jubilej. A stavke tog plana su sledeće: objavljivanje i promosvisanje knjige o novim otkrićima o Mileni, zatim, nove autorske pesme posvećene Mileni, kao i one na njenu poeziju, novi višemedijski performansi, nove poetsko-dokumentarističke video-forme, objavljivanje sajta posvećenog Mileni i njenom novom trajanju u sadašnjosti, možda jedna retrospektivna, višemedijska izložba koja će i vizuelno prikazati ovih mojih deset godina intenzivnog otkrivanja Milene kao jedinstvene celine kroz umetnost i istraživanje, možda još jedna knjiga o Mileni i našem zajedničkom putovanju kroz svetove snova, snoviđenja, dihotomija i susretanja svetlosti.

Ovo što ovde dalje sledi jeste video-rad koji sadrži isfragmentiranu retrospektivu mog ovogodišnjeg performativnog serijala posvećenog upravo Mileni, pod nazivom MILENA PUTUJE VETROM, GRADOVE MENJA. Performanse sam izveo krajem aprila i početkom maja ove, 2019. godine, u Parizu, Monesnmišelu, Amsterdamu, Gentu, Mastrihtu i Minhenu.

Muzika koja prati video (ili obrnuto) je još jedna moja autorska pesma na Mileninu vanvremensku poeziju. Ova pesma koju sam nazvao Krila crnih ptica, pripada italijanskom opusu njene poezije. Aranžman na gitari osmislio je Kostandin Dimitrijević koji je, takođe, i ovog puta (kao i svih proteklih godina) i snimao sve ovogodišnje performanse. Pesmu izvodimo mi Nevidljivi - theINVISIBLES. Ovo je verzija izvođenja uživo, snimljenog 27. februara 2016. godine u okviru Strip Studio Sessions. Sledi video i priča o performansima i tom zasad poslednjem putovanju sa Milenom.

MILENA PUTUJE VETROM, GRADOVE MENJA
crtica o putovanju

Posle tri godine stvaranja u usidrenom međuprostoru, Milena me je opet povela na putovanje. Želela je da mi konačno pokaže njen Pariz, u kome je dok je bila na ovoj strani ostvarila svoje najveće uspehe u karijeri, stekla i proživela svoju životnu ljubav, doživela velika razočaranja u ljude i prilike, iz kog je pobegla i preplovila na drugu stranu okeana da traži svoj dom, svoju sreću i svoj spokoj. Vodila me je i u Minhen u kome je studirala slikarstvo. Želela je da mi pokaže da on nije uvek tako siv, hladan i nepoverljiv prema nemiru tragalaca i nomada. Vodila me je u Amsterdam, iako sam tamo već rado odlazio ranije. Želela je da mi pokaže njegovu lepotu privida i privid lepote u neobičnoj urbanoj strutkuri i komplikovanoj slobodi oslobađanja. Prelazili smo stare i primamljive mostove Mastrihta i Genta, odgonetali značenja huka reka davne Flandrije. Penjali smo se odlučno do vrha posve drugačijeg srednjovekovnog gradića kojeg čuva arhanđel Mihajlo, do napuštene opatije i crkvenog tornja, ne bismo li pustili tragove našeg putovanja u nebo Normandije, šapatom vitezova, preko Atlantika, koji si već jednom prešla. Vodila me je u gradove u koje proleće uvek dolazi kasnije, u kojima je vetar zauvek nastanjen. Ja sam putovao kao običan smrtnik, a Milena je putovala vetrom. Moj prtljag bili su simboli njenog sveta, fragmenti njenih slika i stihova, pregršt dihotomija koje je jednom davno sazdala i koje su sazdale mene. Starinski suncobran od crne španske čipke sa koga prostore osvaja 36 ljubičastih satenskih traka, kao 36 godina njenog života na ovoj strani, kao ljubičasti saten sa njene haljine, jedine sačuvane od propasti i zaborava. Njima upravljaju lica sa njenih fotografija iz Njujorka. Sa vrha suncobrana ka zemlji se spušta veo, uvek njen veo, koji zemlju ne dodiruje. Na meni maska od crne čipke i bisera koje je rasula po svetu koji je nekad pohodila. Svakim danom našeg putovanja sve više sam bio Arlekin i Pjero, njena omiljena dihotomija. Njen mesec nam je otkrivao nove tajne gradova i puteva kojima smo prolazili. Tragali smo za tajnama, tragali smo za novim oktrićima sopstva u nama samima. Ja stazama, putevima, mostovima, ona vetrom. Na kraju putovanja mi je rekla novu istinu: Umetnik uvek ostavlja tragove, gde god da se nađe. U sećanjima očevidaca, slučajnih prolaznika ili dragih ljudi i verne publike. Uvek ostavlja deo svoje energije stvaranja u prostoru u kome je tragao za tajnom i novim delovima sebe. Ostali su tragovi u vetrovima Normandije, Flandrije i Bavarske, ljubičasti tragovi njenog satenskog meseca. Ostali su biseri sa maske rasuti po kanalima, brdima, mostovima i trgovima. Ostale su senke poza i pokreta jednog Arlekina što se u Pjeroa pretvara. Ostali su tragovi. Umetnost neće otići u zaborav. Putovanje se nastavlja.

SREĆAN ROĐENDAN, Milena, i hvala na večnoj inspiraciji i na putovanju koje se nikada ne završava. Opet ćemo zajedno sagoreti mesec!

Video i pesma:

Wednesday, March 6, 2019

Dan iz nezaborava (XVI) - Zašto je Milenino srce stalo - poetsko promišljanje

Danas, 6. marta navršava se 74 godine od Mileninog preranog odlaska na drugu stranu. Milenino novo trajanje je sve vidljivije. Borba se isplatila. Ipak, ona se nastavlja, kao i moje putovanje. Dan je topao i zaliven pretprolećnim suncem. Baš kao što i dolikuje ovakvom danu, danu iz nezaborava.



Zašto je Milenino srce stalo?
Zašto tako rano?
Nije više imalo snage da kuca duplo,
za dvoje, dvostruko, ubrzano.
Nije više imala dovoljno slobodnih misli
da misli na dva jezika po rođenju.
Stalo je njeno mnogo puta krpljeno srce
jer nije više uspela oca i majku da drži za ruke
dok se šetaju rimskim ulicama u sumrak,
jer više nije ni tu sliku mogla da izmišlja iznova
u svojim mislima,
jer nije mogla da ih zagrli pre spavanja
i uteši ih malim i bezazlenim lažima
kako je ona dobro i zdravo.
Zaspalo je zauvek njeno umorno i izmučeno srce
jer više nije mogla da podnese
bezbroj neprospavanih noći i bdenja
nad čekanjem kome se kraj ne nazire,
jer više nije mogla da izdrži tešku tišinu noći
bez meseca
i bez strasti i nežnosti dodira,
bez poljubaca,
bez zagrljaja,
bez opijenosti isceljujućom muzikom,
bez unutrašnjeg mira,
sa nemirnim mislima koje ubijaju tiho i neprimetno.
Bez snova od plavičastog paperja.
Bez istinskog predavanja sopstvenom stvaranju.

Milenino srce raspršilo se u ritmu večnog propadanja
jer su ga dihotomije celog njenog trajanja
na ovom svetu
razdirale pod velom neprolazne inspiracije.
Zato što nije uspela da svojim bojama
i svojim rečima
zauvek umiri, pomiri i u jedno pretoči
sve svoje arlekine i pjeroe.
Zato što svoju rascepljenost i rastrzanost
na dve strane zamišljenog sveta
nikada nije mogla da privije uz jednu sebe
celu
u jedan zagrlaj,
u jednu istu misao.
Zašto je tako iznenada mlado Milenino srce preskočilo na drugu stranu?
Zato što joj njen Požarevac nije mogao da oprosti
belosvetski uspeh i ljubav sa kosookim Kreolcem.
Zato što je toliko i dalje volela i Požarevac i Rim i Pariz,
čeznula za njima u kontinuitetu,
iako je znala da povratka tamo nema,
da za nju tamo više nema vazduha i slobode
koju predugo traži.
Zato što je umorna i obezvoljena
zbog tolikog putovanja, lutanja, traganja
i krstarenja po gradovima i predelima
koji nikada nisu bili njen dom.
Zato što je žarko želela da se vrati kući,
a nije mogla da pronađe tu jednu tačku na ovoj planeti
koju bi osetila i nazvala pravim domom.
Zato što je u dubini svoje unutrašnje reke
skrivala od sebe istinu što ovu važnu dvojnost gradi -
da je svuda gde bi zakoračila i pustila svoju misao da se gnezdi
makar na tren,
bio u stvari njen dom.
Zato što je jednom čoveku
poklonila obe svoje ljubavi.
Zato što je uvek bila prepuštena
sebi samoj, tako dvojnoj i umnoženoj,
i raspolućenoj, uvek u bolu i uvek uronjenoj
u neotuđivu melanholiju,
sopstvenu i celog sveta.
Zato što su je ostavljali,
zato što je i sama nekada morala nekoga da ostavi.
Zato što nije uspela da nauči da voli
prelepog mladića sa slike koju je samu sazdala
kao u nekom košmaru neumoljive stvarnosti.
Zato što ni on nije voleo nju.
Zato što su delili dane bez ljubavi.

Milenino okrnjeno srce stalo je

jer je u poslednjim godinama života
bila zarobljena tuđim željama i prohtevima
o oblikovanju njenih slika,
jer je previše slikala za druge,
morala je,
jer je premalo slikala za sebe.
Želela je.
Jer su je bolela i povremena nerazumevanja
njene jedine majke
i povremeni nemi očevi nestanci sa ove planete,
jer više nije mogla da provodi sate u pisanju pisama
koja nisu nigde stizala,
niti je odgovora bilo u zatamnjenom purpuru
njenog isprekidanog horizonta.
Milenino srce je prepuklo na kraju samo jednog izdisaja
jer je predugo trajalo to stanje
između sna i stvarnosti,
jer je želela da se kao jedno utopi
u te dve krajnosti
i da živi srećno, dugo i ostvareno.
Njeno srce je baš zbog toga stalo
jer ona više nije mogla da razdvoji
ta dva suprostavljena oblika postojanja.
Milenino srce je iščezlo u tišini bez otkucaja
zato što izgleda da više nije
umela da razluči 
veliku radost od velike tuge,
veliku sreću od magične iluzije.
Milenino iscrpljeno srce je stalo
jer je počelo da je boli još pre
njenog prvog rođendana.
Milenino srce je prepuklo
jer za nju otkucaji više nisu imali nikakvu vrednost
niti je telo više imalo značaja.
Tamo gde je ona poletela
tako rano, tiho i iznenada,
svi smo jedna velika
beskrajna ljubav
koju ispunjavaju sve najlepše svetlosti
univerzuma. 
Milenina svetlost se odmah primećuje.
Došla je iz njenog srca dihotomija.
Zato je Milenino srce stalo.
Da bi u sve nas koji putujemo
njenim stazama
utkala tračak te večne svetlosti,
kome smo ona i ja u jednom
sada već davnom snu
dali ime od srebra.
Zove se Mesec.
Mesec je Milena.
U poslednjem otkucaju
srce joj se pretvorilo u Mesec,
On kroz svoju svetlost
iščitava njeno ime.
Milena je Mesec.

Monday, November 5, 2018

Dan iz nezaborava (XV) - 109 krugova od prvog početka


Spustili smo velove,
otkrili smo poglede,
ispružili smo ruke
u grč konačnog nepokreta.
Posekli smo krila,
iskidali perje,
uvezali dvojnosti,
razvezali niti
crvene od popucalih kapilara
što izleću iz tvojih umornih očiju
svakog svitanja.
Posle svakog tvog bdenja 
nad nedovršenim snovima.
Maske su nam iskrvarile
do tvoje poslednje reči
koju nikada nećemo
razaznati
kopajući uzalud
rupe propalih nadanja
u samrtnoj tišini
tvoga tihog odlaska.

Spremni smo da te ponovo
rodimo
i celu i dihotomnu,
i ludu i trezvenu,
i u putovanju
i u beskoračju.
Mi smo deca
tvog kofera.
Mi smo iskre
tvog meseca.
Prizivamo te
pesmama
ogrnutim u ljubičasto
dvozvučje
kojim cela večnost
naših snova
o tvom povratku,
o tvom novom rođenju,
odjekuje.

Milena,
vrati se.
Zaustavi
ovo raspadanje
od koga i mi
jedva uspevamo
da pobegnemo.
Rodi se ponovo,
Milena!
Zavrti ovaj krug
ispočetka.
Čekamo te,
žedni, umorni,
sa rukama od kamena,
i sa očima od kristalne mesečine.
Čekamo te
u nepostojanju,
da se rodimo zajedno
i da sastavimo
ovaj svet
iz nekog drugog,
samo našeg
početka.


Thursday, April 19, 2018

Novi fragmenti o Mileni - performans u ULUS-u

U okviru Festivala knjige PAZI ŠTA ČITAŠ, u organizaciji izdavačke kuće HERAedu, premijerno sam predstavio beogradskoj publici, ali i našoj javnosti uopšte, jedno Milenino delo iz američkog perioda (1939-1945), koje mi je iz Sjedinjenih država poslala Barbara Malori, čiji je portret Milena naslikala 1942. godine. Taj portret dosad je bio viđen samo posredstvom crno-bele fotografije, te je to zaista važno otkriće kada je reč o Mileninoj zaostavštini. Ovo će biti prvo predstavljanje novopristigle slike u vidu reprodukcije vrhunskog kvaliteta u originalnom formatu, srpskoj javnosti i najava za veliki događaj tim povodom koji će se desiti u Mileninom domu u njenom rodnom Požarevcu kada ću predstaviti sva svoja dosadašnja otkrića na ovu temu u vidu kataloga, kao i kroz performans. “Novi fragmenti o Mileni Pavlović Barilli” zamišljen je kao muzičko-scenski performans u kome sa svojom kreativnom grupom theINVISIBLES izvodim svoju autorsku muziku na Mileninu poeziju, koristeći i neke vizuelno-značenjske simbole iz njenog bogatog magično sveta i na prigodan način predstavljam priču o novotkrivenoj slici i saradnji sa porodicom Malori-Hetvej, ali i o autentičnom pogledu na stvarlalčki i životni krug ove velike umetnice. U performansu su takođe učestvovali i Tijana Višković, Kostandin Dimitrijević i Ljubomir Brščić.

Više o saradnji sa porodicom Malori-Hetvej i toj dirljivoj priči o humanosti i međusobnom razumevanju i dubokom poštovanju napora umetnika biće govora u narednom periodu.




















Tuesday, March 6, 2018

Dan iz nezaborava XIV - 73 krugova na drugoj strani - u susret novim fragmentima

Autoportret, 1935.


Protiče još jedan dan iz nezaborava. Sunčan i obećavajući. Pre 73 godine, 6. marta 1945. u Njujorku, Milena je tiho otpočela putovanje na drugu stranu, ka svom mesecu, koji u kontinuitetu bezvremena svake noći sagoreva i ponovo rađa sa hiljadu sleđenih suza, kako je opisala u jednoj svojoj pesmi. Danas nema suza. Nema tuge. Milena je među nama. Traje i ponovo živi. Rađa se svakim novim fragmentom koji se o njoj otkriva. I upravo baš na ovaj važan dan želeo bih da sa vama podelim da se bliže dani novih susretanja svetlosti. Dolaze dani otkrivanja malo poznatih ili potpuno nepoznatih fragmenata Mileninog neobičnog sveta melanholije, radosti življenja i dihotomija. Proteklih godina se nisam bavio samo razvojem autentičnog umetničkog diskursa u čijem je fokusu bila Milena kao kompleksna, inspirišuća celina jedinstvenog sadržaja nemerljive vrednosti, već sam i istinski pratio njene tragove rasute po svetu, pokušavajući da pronađem neki novi delić, da otkrijem neko novo saznanje koje će njenu bogatu sliku učiniti još jasnijom, značajnijom i poznatijom. I zaista, u prošloj godini su se ta moja otkrića sabrala u jedan koncept, u jednu priču, sazrelu za predstavljanje zainteresovanoj javnosti. Ovog proleća očekuje se otkrivanje tih novih fragmenata Mileninog sveta do kojih sam došao u višegodišnjem istraživačkom procesu. Očekuje nas susret od velike važnosti sa jednom njenom divnom slikom koju smo dosad znali samo preko crno-bele fotografije. Naime, iz Sjedinjenih država sam dobio reprodukciju vrhunskog kvaliteta u originalnoj veličini koja može biti izložena u svakoj galeriji. Taj nemerljivo vredan poklon prati priča o divnoj ljudskosti i dubokom razumevanju moje posvećenosti Mileni koji su preleteli okeanske daljine i stigli u moje srce od potpunih stranaca. Reč je o portretu Barbare Malori koji je Milena naslikala 1942. godine. Imao sam tu čast da stupim u kontakt sa samom Barbarom koja je i dalje među nama, u svojim devedesetim godinama i živo se seća susreta sa Milenom, ali tu dirljivu priču uskoro delim sa svima vama kao i samu sliku koja spada svakako u jedno od Mileninih remek-dela na polju portreta. 

Najava performansa Otkrivanje "Milene - novi fragmenti", prvi put sa portretom Barbare Malori iz 1942. godine

Ostala otkrića do kojih sam dosad došao imaju jednu zajedničku tačku preklapanja - sva govore o uspehu koji je Milena Pavlović Barilli postigla u toku svog boravka u Americi. Reč je o nekim fotografijama koje su skoro potpuno nepoznate ovde, zatim o nekim važnim umetničkim aktivnostima velikog kulturološkog značaja kao i prisutnost u literaturi, medijima i nekim privatnim prepiskama toga vremena. Ova otkrića biće predstavljena u jednoj višemedijskoj sintezi kroz performans, ali i prateće materijale i programe bez kojih otkrivanje ovih novih fragmenata ne bi bilo potpuno. Ovo neobično predstavljanje novih otkrića trebalo bi da se desi u svim našim geografsko-duhovnim prostorima koji su relevantni za ovu temu. 
Takođe, do kraja godine nas očekuju makar još dva višemedijska, kompleksna umetnička poduhvata u čijem će centru ispitivanja, istraživanja, sanjanja i predstavljanja biti Milena kroz svoju celovitost, ali i fragmentisano, i to u saradnji sa drugim domaćim i stranim umetnicima. Očekuje se i realizacija novih epizoda video-serijala "Razgovori sa Milenom". 


Video-performans-art projekat koji tretira poeziju Milene Pavlović Barilli pisane na španskom jeziku, u saradnji sa meksičkom umetnicom Normom Fereirom


Već više od godinu dana radim na pripremi internet-stranice (koja bi bila znatno i višeslojno proširenje ovog bloga) posvećene ovoj umetnici sa očekivanjem da ću ga objaviti u toku ove godine. Ovim putem pozivam sve zainteresovane koji na bilo koji način žele da učestvuju i da daju svoj doprinos u kreiranju jednog referentnog virtuelnog prostora koju ima za cilj da afirmiše i slavi Milenin magični svet kroz različite oblasti i na različite načine, neka mi se slobodno obrati. Stranica je neprofitnog karaktera i njeno kreiranje se zasniva na dobroj volji i velikom poštovanju, ljubavi i posvećenosti našoj Mileni.

Milenino novo trajanje se zahuktava. Krug se zavrteo. Milena je sada sve dalje od vrtloga zaboravljenih i nevidljivih. Sve je više nas koji se borimo za njenu neprolaznu svetlost. Milena je sve bliža pijedestalu koji je odavno zaslužila, a koji je do danas ostao prazan jer samo njoj pripada, bez presedana, bez komparacija. Dolaze bolji dani za magična susretanja svetlosti. Hvala, Milena! Putujemo dalje. Pratimo svetlost tvog neuništivog meseca i znamo da smo na dobrom putu. Sve više je dana kada nevidljivi odlaze u nezaboravna sećanja. Takav je i ovaj dan. Zauvek ispisan tvojim imenom. To je jedini pravi dokaz da ovaj dan postoji.

Friday, January 5, 2018

Crtica iz noćne beležnice



20.12.2017.

Reci mi, Milena,
makar u jednom budućem snu,
jesu li svi tvoji velovi
velovi zaborava,
oni sa kojima se rađamo
u ovom svetu,
u ovom životu.
Oni koji su još u materici
ućutkali i zabranili sećanja
na sve što se desilo pre,
hiljadama godina,
širom univerzuma,
kada smo išli ruku pod ruku
i gradili nove svetove
koji će nas čekati
da se ponovo rodimo.



Volim svoj veo.
Tera me da tragam
za istinama,
za zabranjenim sećanjima.
Ljubičast je
i znam da je tvojih ruku delo.
Ali želim da ga skinem.
Želim da u oči pogledam
sve svoje prošlosti i budućnosti.
Pratim tvoje znakove.
Tvojom pesmom odzvanjaju
moje dubine.
Kao da si mi otvorila vrata.
Čekam tvoj znak,
pa da kroz njih prođem.
Tamo su svi velovi slobodni
na vetru čije se poreklo ne zna.
Lete i ničije oči ne prikrivaju.


Sunday, November 5, 2017

Dan iz nezaborava XIII - 108 godina drugačije svetlosti

Danas se navršava 108 godina od rođenja Milene Pavlović Barilli. 
U to ime neka poleti ova pesma.
Srećan rođendan, Milena!


Detalj iz performansa MILENA - JEDNA OD NEVIDLJIVIH, Prag 2016.

Scena iz performansa MILENA - JEDNA OD NEVIDLJIVIH, Brisel 2016.


Danas dižem visoko
ljubičastu zastavu.
Puštam je da leti slobodno
po mladom novembarskom nebu,
da uranja u tvoje plavetnilo
koje vedri jasno i nepoljuljano
na popodnevnom suncu.
Danas dižem ljubičastu zastavu
visoko ka tvojim krilima,
za sve nas nevidljive
što putujemo bez prestanka
jer danas je još jedan važan i veliki dan
izronio iz nezaborava.
Krug tvog novog trajanja
otkucao je u tišini
naizgled običan broj.
108
Vrti se se krug tvoje svetlosti
i broji godine otkad te pamte
na ovom svetu.
108
Sa druge strane šalješ nam
sunce u mesecu svih tvojih očiju
i svih zagonetnih i dubokih pogleda
u nama nedokučive daljine
koje si zaustavila na slikama
i dala im večni život
u veličanstvenom nepokretu.
Dobro znam sve te poglede
i sjaj neuništivog meseca,
i skrivene želje tvojih alrekina,
njihove sasušene suze,
zakopane u lepeze
što se u leptire pretvaraju
već 108. put
uvek na ovaj dan
kada slavimo tvoj dolazak,
tvoj zapečaćeni povratak
na ovu stranu.

Scena iz performansa MILENA - JEDNA OD NEVIDLJIVIH, Prag 2016.

Dobro poznajem sve tvoje ruke
što su čeznule za dodirima i zagrljajima
i vidim jasno dok stojim u vrtu jedne zapuštene opatije
kako crne lepeze pretvaraju
u krhke ljubičaste leptire
u koje si rasula
sve svoje dihotomije
i melanholije
u samo jednoj noći
sagorelog meseca.
Možda si me tada rodila
u jednom zabačenom kutku svojih
sećanja na neki budući život,
rastrgla me između arlekina i pjeroa,
udahnula mi kontinuitet tvojih dihotomija,
pa ja danas sve udvajam i spajam u nespojivo,
tragajući za porukama koje si nam ostavljala
na svim mostovima koji si prešla,
na svom dugom putovanju u nepoznati smiraj.
Hvala ti na tome.
Hvala, Milena, na svetlosti koju si prolila po nama,
na rečima i bojama koje samo kategoriju večnosti poznaju,
koje nas mogu sačuvati od nadolazeće propasti budućnosti
u koju, zaslepljeni crnim maskama, naivno verujemo.

Scena iz performansa MILENA - JEDNA OD NEVIDLJIVIH, Gent 2016.

Dodirnuo sam tvoju ljubičastu haljinu
i osetio sva lutanja i sve nade,
sve nedosanjane snove i sve čežnje, tuge i muke.
Saten ima teksturu tvoje melanholije.
Bio je to dan za koji je vredelo boriti se svih ovih godina
za tvoje novo, drugačije trajanje.
Hvala ti, Milena, što si mi konačno
i istinski
otvorila vrata svoga prvog doma
i učinila da se ponovo osećam dobrodošlo
u našem rodnom gradu,
makar kao prolaznik i dragi gost.
Ovo je pravi trenutak da ti na tome zahvalim.

Scena iz performansa MILENA - JEDNA OD NEVIDLJIVIH, Mastriht 2016.

Sumrak se bliži,
nebo počinje da crveni
kao mesec onog davnog aprila
kojim si me pratila dok sam napuštao
tvoju Parmu.
Ljubičasta zastava
već je visoko,
preleće sve granice zaborava.
Putuje ka mesecu.
Vraća se svome domu.
Noćas će već biti u tvojim rukama.
U sigurnim rukama.
Milena,
nemoj nikada dozvoliti 
da zastava nevidljivih 
prestane da se vijori.
Mi tvoj vetar nade i snage
osećamo na ovoj strani.

Scena iz performansa MILENA - JEDNA OD NEVIDLJIVIH, Hag 2016.

Još jedan dan iz nezaborava
pretvara se u nezaboravni sumrak.
Sunce gori u eksploziji zagasitih boja.
Crveni pepeo ljubičasti prah posipa
po mom licu.
Ne zatvaram oči
jer znam da mi ona novi znak šalje.
Vreme je da se nastavi putovanje.
Krećem na put.
U džepovima - mesečevo kamenje, maske i dihotomije.
U srcu - melanholija i dobro poznata čežnja
U mislima - njeni stihovi i moja muzika.
Prašina mostova i huk vode bude uspavani nemir i upijaju me u svoje neotkriveno.
Ljubičasta zastava prekrila je mlado novembarsko nebo.
Vatra je ugašena.
Sumrak umire, mesec se budi.
Srećno novo trajanje, Milena!