Tuesday, November 5, 2019

Dan iz nezaborava (XVII) - 110. krug se zavrteo, kraja mu nema - dva jubileja - pesma i video-rad

Danas se navršava 110 godina od rođenja Milene Pavlović Barilli. Danas, takođe, obeležavam početak svog malog jubileja - 10 godina intenzivnog stvaralaštva inspirisanog Milenog i istraživanja njenog autentičnog, magičnog sveta dihotomija. Ideja je da obeležavanje ovog jubileja traje godinu dana i da se u julu 2020. godine udvostruči proslavom desetogodišnjice mog bavljenja višemedijskim performansom. Moje očekivanje je da ostvarim makar deo prilično ambicioznog plana koji sam osmislio za svoj jubilej. A stavke tog plana su sledeće: objavljivanje i promosvisanje knjige o novim otkrićima o Mileni, zatim, nove autorske pesme posvećene Mileni, kao i one na njenu poeziju, novi višemedijski performansi, nove poetsko-dokumentarističke video-forme, objavljivanje sajta posvećenog Mileni i njenom novom trajanju u sadašnjosti, možda jedna retrospektivna, višemedijska izložba koja će i vizuelno prikazati ovih mojih deset godina intenzivnog otkrivanja Milene kao jedinstvene celine kroz umetnost i istraživanje, možda još jedna knjiga o Mileni i našem zajedničkom putovanju kroz svetove snova, snoviđenja, dihotomija i susretanja svetlosti.

Ovo što ovde dalje sledi jeste video-rad koji sadrži isfragmentiranu retrospektivu mog ovogodišnjeg performativnog serijala posvećenog upravo Mileni, pod nazivom MILENA PUTUJE VETROM, GRADOVE MENJA. Performanse sam izveo krajem aprila i početkom maja ove, 2019. godine, u Parizu, Monesnmišelu, Amsterdamu, Gentu, Mastrihtu i Minhenu.

Muzika koja prati video (ili obrnuto) je još jedna moja autorska pesma na Mileninu vanvremensku poeziju. Ova pesma koju sam nazvao Krila crnih ptica, pripada italijanskom opusu njene poezije. Aranžman na gitari osmislio je Kostandin Dimitrijević koji je, takođe, i ovog puta (kao i svih proteklih godina) i snimao sve ovogodišnje performanse. Pesmu izvodimo mi Nevidljivi - theINVISIBLES. Ovo je verzija izvođenja uživo, snimljenog 27. februara 2016. godine u okviru Strip Studio Sessions. Sledi video i priča o performansima i tom zasad poslednjem putovanju sa Milenom.

MILENA PUTUJE VETROM, GRADOVE MENJA
crtica o putovanju

Posle tri godine stvaranja u usidrenom međuprostoru, Milena me je opet povela na putovanje. Želela je da mi konačno pokaže njen Pariz, u kome je dok je bila na ovoj strani ostvarila svoje najveće uspehe u karijeri, stekla i proživela svoju životnu ljubav, doživela velika razočaranja u ljude i prilike, iz kog je pobegla i preplovila na drugu stranu okeana da traži svoj dom, svoju sreću i svoj spokoj. Vodila me je i u Minhen u kome je studirala slikarstvo. Želela je da mi pokaže da on nije uvek tako siv, hladan i nepoverljiv prema nemiru tragalaca i nomada. Vodila me je u Amsterdam, iako sam tamo već rado odlazio ranije. Želela je da mi pokaže njegovu lepotu privida i privid lepote u neobičnoj urbanoj strutkuri i komplikovanoj slobodi oslobađanja. Prelazili smo stare i primamljive mostove Mastrihta i Genta, odgonetali značenja huka reka davne Flandrije. Penjali smo se odlučno do vrha posve drugačijeg srednjovekovnog gradića kojeg čuva arhanđel Mihajlo, do napuštene opatije i crkvenog tornja, ne bismo li pustili tragove našeg putovanja u nebo Normandije, šapatom vitezova, preko Atlantika, koji si već jednom prešla. Vodila me je u gradove u koje proleće uvek dolazi kasnije, u kojima je vetar zauvek nastanjen. Ja sam putovao kao običan smrtnik, a Milena je putovala vetrom. Moj prtljag bili su simboli njenog sveta, fragmenti njenih slika i stihova, pregršt dihotomija koje je jednom davno sazdala i koje su sazdale mene. Starinski suncobran od crne španske čipke sa koga prostore osvaja 36 ljubičastih satenskih traka, kao 36 godina njenog života na ovoj strani, kao ljubičasti saten sa njene haljine, jedine sačuvane od propasti i zaborava. Njima upravljaju lica sa njenih fotografija iz Njujorka. Sa vrha suncobrana ka zemlji se spušta veo, uvek njen veo, koji zemlju ne dodiruje. Na meni maska od crne čipke i bisera koje je rasula po svetu koji je nekad pohodila. Svakim danom našeg putovanja sve više sam bio Arlekin i Pjero, njena omiljena dihotomija. Njen mesec nam je otkrivao nove tajne gradova i puteva kojima smo prolazili. Tragali smo za tajnama, tragali smo za novim oktrićima sopstva u nama samima. Ja stazama, putevima, mostovima, ona vetrom. Na kraju putovanja mi je rekla novu istinu: Umetnik uvek ostavlja tragove, gde god da se nađe. U sećanjima očevidaca, slučajnih prolaznika ili dragih ljudi i verne publike. Uvek ostavlja deo svoje energije stvaranja u prostoru u kome je tragao za tajnom i novim delovima sebe. Ostali su tragovi u vetrovima Normandije, Flandrije i Bavarske, ljubičasti tragovi njenog satenskog meseca. Ostali su biseri sa maske rasuti po kanalima, brdima, mostovima i trgovima. Ostale su senke poza i pokreta jednog Arlekina što se u Pjeroa pretvara. Ostali su tragovi. Umetnost neće otići u zaborav. Putovanje se nastavlja.

SREĆAN ROĐENDAN, Milena, i hvala na večnoj inspiraciji i na putovanju koje se nikada ne završava. Opet ćemo zajedno sagoreti mesec!

Video i pesma:

Wednesday, March 6, 2019

Dan iz nezaborava (XVI) - Zašto je Milenino srce stalo - poetsko promišljanje

Danas, 6. marta navršava se 74 godine od Mileninog preranog odlaska na drugu stranu. Milenino novo trajanje je sve vidljivije. Borba se isplatila. Ipak, ona se nastavlja, kao i moje putovanje. Dan je topao i zaliven pretprolećnim suncem. Baš kao što i dolikuje ovakvom danu, danu iz nezaborava.



Zašto je Milenino srce stalo?
Zašto tako rano?
Nije više imalo snage da kuca duplo,
za dvoje, dvostruko, ubrzano.
Nije više imala dovoljno slobodnih misli
da misli na dva jezika po rođenju.
Stalo je njeno mnogo puta krpljeno srce
jer nije više uspela oca i majku da drži za ruke
dok se šetaju rimskim ulicama u sumrak,
jer više nije ni tu sliku mogla da izmišlja iznova
u svojim mislima,
jer nije mogla da ih zagrli pre spavanja
i uteši ih malim i bezazlenim lažima
kako je ona dobro i zdravo.
Zaspalo je zauvek njeno umorno i izmučeno srce
jer više nije mogla da podnese
bezbroj neprospavanih noći i bdenja
nad čekanjem kome se kraj ne nazire,
jer više nije mogla da izdrži tešku tišinu noći
bez meseca
i bez strasti i nežnosti dodira,
bez poljubaca,
bez zagrljaja,
bez opijenosti isceljujućom muzikom,
bez unutrašnjeg mira,
sa nemirnim mislima koje ubijaju tiho i neprimetno.
Bez snova od plavičastog paperja.
Bez istinskog predavanja sopstvenom stvaranju.

Milenino srce raspršilo se u ritmu večnog propadanja
jer su ga dihotomije celog njenog trajanja
na ovom svetu
razdirale pod velom neprolazne inspiracije.
Zato što nije uspela da svojim bojama
i svojim rečima
zauvek umiri, pomiri i u jedno pretoči
sve svoje arlekine i pjeroe.
Zato što svoju rascepljenost i rastrzanost
na dve strane zamišljenog sveta
nikada nije mogla da privije uz jednu sebe
celu
u jedan zagrlaj,
u jednu istu misao.
Zašto je tako iznenada mlado Milenino srce preskočilo na drugu stranu?
Zato što joj njen Požarevac nije mogao da oprosti
belosvetski uspeh i ljubav sa kosookim Kreolcem.
Zato što je toliko i dalje volela i Požarevac i Rim i Pariz,
čeznula za njima u kontinuitetu,
iako je znala da povratka tamo nema,
da za nju tamo više nema vazduha i slobode
koju predugo traži.
Zato što je umorna i obezvoljena
zbog tolikog putovanja, lutanja, traganja
i krstarenja po gradovima i predelima
koji nikada nisu bili njen dom.
Zato što je žarko želela da se vrati kući,
a nije mogla da pronađe tu jednu tačku na ovoj planeti
koju bi osetila i nazvala pravim domom.
Zato što je u dubini svoje unutrašnje reke
skrivala od sebe istinu što ovu važnu dvojnost gradi -
da je svuda gde bi zakoračila i pustila svoju misao da se gnezdi
makar na tren,
bio u stvari njen dom.
Zato što je jednom čoveku
poklonila obe svoje ljubavi.
Zato što je uvek bila prepuštena
sebi samoj, tako dvojnoj i umnoženoj,
i raspolućenoj, uvek u bolu i uvek uronjenoj
u neotuđivu melanholiju,
sopstvenu i celog sveta.
Zato što su je ostavljali,
zato što je i sama nekada morala nekoga da ostavi.
Zato što nije uspela da nauči da voli
prelepog mladića sa slike koju je samu sazdala
kao u nekom košmaru neumoljive stvarnosti.
Zato što ni on nije voleo nju.
Zato što su delili dane bez ljubavi.

Milenino okrnjeno srce stalo je

jer je u poslednjim godinama života
bila zarobljena tuđim željama i prohtevima
o oblikovanju njenih slika,
jer je previše slikala za druge,
morala je,
jer je premalo slikala za sebe.
Želela je.
Jer su je bolela i povremena nerazumevanja
njene jedine majke
i povremeni nemi očevi nestanci sa ove planete,
jer više nije mogla da provodi sate u pisanju pisama
koja nisu nigde stizala,
niti je odgovora bilo u zatamnjenom purpuru
njenog isprekidanog horizonta.
Milenino srce je prepuklo na kraju samo jednog izdisaja
jer je predugo trajalo to stanje
između sna i stvarnosti,
jer je želela da se kao jedno utopi
u te dve krajnosti
i da živi srećno, dugo i ostvareno.
Njeno srce je baš zbog toga stalo
jer ona više nije mogla da razdvoji
ta dva suprostavljena oblika postojanja.
Milenino srce je iščezlo u tišini bez otkucaja
zato što izgleda da više nije
umela da razluči 
veliku radost od velike tuge,
veliku sreću od magične iluzije.
Milenino iscrpljeno srce je stalo
jer je počelo da je boli još pre
njenog prvog rođendana.
Milenino srce je prepuklo
jer za nju otkucaji više nisu imali nikakvu vrednost
niti je telo više imalo značaja.
Tamo gde je ona poletela
tako rano, tiho i iznenada,
svi smo jedna velika
beskrajna ljubav
koju ispunjavaju sve najlepše svetlosti
univerzuma. 
Milenina svetlost se odmah primećuje.
Došla je iz njenog srca dihotomija.
Zato je Milenino srce stalo.
Da bi u sve nas koji putujemo
njenim stazama
utkala tračak te večne svetlosti,
kome smo ona i ja u jednom
sada već davnom snu
dali ime od srebra.
Zove se Mesec.
Mesec je Milena.
U poslednjem otkucaju
srce joj se pretvorilo u Mesec,
On kroz svoju svetlost
iščitava njeno ime.
Milena je Mesec.